Ostavljen pored vrata, Aleksa stoji
i drhti. Onda, odjednom, ne želi više
da ostane sam, pretrčava prema
krugu i sakriva se iza nogu
gospodina Majkovića. Gleda pored
njih u ono u šta svi prisutni gledaju!
U sredini kruga, na okruglom
crvenom tepihu, isp-repletena su
dva gola tela, muškarca i žene, u bes-
tidnom seksualnom činu! Svuda oko
njih razbacana je odeća. Muškarac
mu je okrenut leđima, drži
partnerku u rukama, njene ruke su
mu na vratu, a noge raširene oko
njegovog struka. Lagano se, u ritmu
muzike nabijaju jedno na drugo, vidi
mišiće na leđima, zadnjici i nogama
kako se zatežu i njenu glavu
sakrivenu maskom, kako se ritmično
spušta unazad i ponovo podiže, dok
joj duga crna kosa stremi podu.
Muškarac se okreće i Aleksa vidi da
oboje ljubavnika nose iste maske
divlje radosti. Žena spušta noge na
pod, na trenutak stoji pred njim,
crna kosa dopire do ispod leđa, pa se
okreće od njega, pravi raskorak u
širini tela i spušta ruke na pod.
Muškarac joj prilazi od pozadi, hvata
je za bokove i ponovo se nabija u
nju. To radi sve brže. Aleksa čuje da
žena stenje. Odjednom, staje, izvlači
se iz nje, izgleda kao da je gotovo, ali
ne! Ponovo prilazi, naglo ulazi u nju.
Ženino vrištanje nadjačava hor i
muziku. Još nekoliko snažnih
prodora, svaki sledeći žena prati
urlikom, i vadi svoj ogromni
nabrekli ud, udara njime ženu po
leđima i iz njega ističe seme u
izbačajima po njenim leđima i kosi.
Sve je sad gotovo, žena ustaje,
skupljaju razbacanu odeću i odlaze
sa tepiha.
Muzika naglo prestaje, i svi
gledaju u ložu, izdvo-jenu u sredini
Argus Books Online Magazine #13
zida, gde stoji čovek sa maskom
zlatne boje. Na trenutak se saginje i
podiže belu masku, poka-zujući je
svima. Muškarac iz kruga polazi
prema tepihu, nosi istu masku kao
pokazanu, masku besa! Aleksa se
priseća gde je takvu masku video, a
onda vidi majku kako pušta ruku
gospodina Majkovića i kreće prema
sredini kruga…
„Ućuti više! Ne pričaj dalje!
Pobogu, zar misliš, da ti je majka i
išla na takvo mesto, da bi i tebe
vodila?! Razmisli malo! Koliko si još
dece, osim tebe, video? Ko je još
vodio decu? Kažeš, imali su i malu
masku, samo za tebe?! Besmislica! I
sam znaš da to ne može biti istina!“
Petnaestogodišnji on iza njega, ne
galami, nego govori sik¬tavim,
glasnim šapatom! Majka ispred
njega se kida od smeha, podiže glavu
uvis, poput vuka, i sad mu se čini da
poput vuka urliče!
Aleksa Lakić ustaje, okreće se
prema glasu iza sebe i gleda
crnokosog dečaka zelenih očiju. Na
trenutak mu se čini da to više nije
dečak, nego onaj mladić iz njegovih
budnih snova, a onda opet vidi i
trećeg dečaka, onog sa vašara u
fraku, nacrtanih brkova!
„Ne znam ja više šta mi se stvarno
dogodilo, a šta sam umislio,“ počinje
polako da govori, a onda sve brže i
sve glasnije: „Zato što mi svi ulazite
u glavu! Zato što mi ne dozvoljavate
da sam odživim svoje događaje! I ti, i
onaj mladić iz daleke budućnosti, i
ona veštica koja glu-mi majku! Svi vi!
Zašto me svi ne ostavite na miru?
Zašto me pratite? Šta hoćete od
mene?!“
Da je neko te septembarske noći
1895. godine pro-lazio nado¬mak
Lakića, šumom pored potoka ispod
106