odveze do prvog servisa. Zatim je
zvao Zukića.
Obavestio ga je da je Mile imao
nesreću i pitao za Magdalenu.
„Dobro je Magdalena, još se nije
probudila… Njen brat zna gde je, ne
moraju za nju da se brinu,“ rekao je
Zukić.
„Molim te, nemoj ništa da joj
govoriš za Mila, naj-manje mi je sad
potrebno da se i ona iznenada pojavi
u urgentnom,“ rekao je Laki. Obećao
je Zukiću da će mu se javiti sa
vestima o Milovom sta¬nju, i
prekinuo vezu.
„Gomila imena i prezimena,
svakakvih gluposti, ali nema to što
tražiš,“ rekao je Ivan čitajući knjigu.
„Tek si počeo,“ odgovorio mu je
Laki.
„Šta ti se desilo sa usnom?“, pitao
je Ivan, tek sad primećujući
razbijenu Lakijevu usnu.
„Mala kazna, za veliku grešku!“,
kratko mu je odgo-vorio Laki.
Pola sata kasnije bili su na
prijemnom šalteru u Urgentnom
centru. Laki je dozvolio Ivanu da
napravi pauzu u čitanju dok ne
saznaju kako je Mile. Ipak, Ivan je
stajao pored njega sa knjigom u ruci.
Lekar koji ga je noćas primio
predao je smenu, pa Laki potraži
dežurnog doktora na odeljenju
intenzivne nege.
„Dečko ima nekoliko polomljenih
rebara, ali to je sad sve zbri¬nuto.
Nema unutrašnje povrede. Veliki
pro-blem je udarac u glavu, srećom
je, izgleda, imao kacigu, inače ne bi
preživeo. Trenutno je u komi,
verujem da će se izvući. Nadamo se
da mozak neće početi da otiče…,“
rekao je doktor Lalić, kako mu je već
pisalo na džepu mantila.
Argus Books Online Magazine #13
„Da li ima nešto što se još može
učiniti?“ pitao je Laki, i dodao tiše:
„Pare nisu problem…“ Izvadio je na
brzinu nekoliko novčanica i ubacio
doktoru u džep, da ne vidi niko.
„Možemo li da ga vidimo?“
Doktor Lalić ih je poveo do
odeljenja intenzivne nege. Novac
nije ni vadio niti pominjao.
Videli su ga kroz staklo sobe za
posetioce.
U sobi nekoliko kreveta, Mile na
trećem.
Izgledao je kao da spava.
Pokriven do grudi plah-tom, samo su
gole ruke, sa cevčicama za infuziju
slo-bodne. Zavoj na glavi nije imao i
crna kovrdžava kosa mu je neuredno
padala na čelo. Neobično ble¬dilo,
skoro žutilo, prekrilo je lice… Bio je
priključen na aparate, koji su
svetlucali, pištali i očitavali.
Lakiju se steglo srce. Prošaptao je.
„Mishelin…“, boreći se sa suzama
nekoliko minuta…
Ivan je pored njega plakao, još
uvek stežući u ruci knjigu…
Kad su izašli, pitao je doktora
Lalića da li imaju bolju sobu, bolju
negu.
„Može da se sredi, imamo dve
jedinice, i jedna je prazna…“, rekao
je doktor, i još nekoliko Lakijevih
novčanica se pridružilo onima u
džepu mantila.
„Dao si doktoru mito,“ rekao je
Ivan kad su izašli napolje.
„Znam, ni ja to ne volim, ali
novcem kupuješ bolju pažnju,
paci¬jent postaje važniji doktoru…
Jebiga, ne živimo u savršenom
društvu, ovde kod nas malo moraš
pogurati, da bi dobio pristojnu
negu…“, rekao je Laki, i dodao:
„Idemo sad da vidimo motor!“
108