„Mara je druga stvar. Steva je
bolestan, pa je zanemario, a žena
mlada.“
Mida donese čašu i stavi je ispred
Raše.
„Mido, donesi još litar“, rečeRaša.
„E, pa nisam te ja pozvao za astal da
mi platiš piće i da se opijamo, nego da
mi praviš društvo“, protestvuje Serdar.
„Neka, biće lepše utroje“, kaže Raša.
Serdar ponovo napuni sebi čašu, pa
nasu i Raši.
„Lepo se cakli, kao rubin“, kaže.
„Nije loše, al' ne može da bude k'o
moj vranac kad mu dodam malo lisičine
i smederevke“, kaže Raša.
„Ja ne volim vranac, previše mi je jak.
Popiješ dve čaše, to ti je k'o 'tupim
predmetom po glavi', ko da te neko
mlatnuo maljem. Verovatno je malo
pitkiji kad se pomeša sa lisičinom i
belinom.“
„Ma, da vidiš šta je vino!“, kaže Raša.
„Ja imam još za jedan akov, možda.
Natočim u bokal, pa metnem u frižider,
pa da v'iš šta je, bolan da ga pije. Dođi
jedanput da probaš dok ga još ima.“
„Pa sad kad ga tako hvališ i meni se
pije, doći ću čim budem mog'o“.
„Rašo, prasi ti se krmača, rekla Duša
d' ideš odma' kući!“, za ču se s vrata glas
Žileta Žokinog, Rašinog suseda.
Raša podiže i iskapi čašu naiskap,
videlo se samo kako mu je jabučica
grkljana dva-triput mrdnula. Zatim
spusti čašu na astal, pa sleže ramenima.
„Izvini, komšo, moram d' idem“, reče
izvinjavajući se.
„Eto šta si mi napravio“, reče Serdar,
„sad moram sam da popijem dva litra
vina.“
„Ništa strašno za tolikog čoveka“,
reče Raša. „A i nisu više dva, pola smo
Argus Books Online Magazine #12
već popili. Osim toga, sa' ćeš da večeraš,
pa ćeš lakše d' izguraš. Aj' prijatno.“
S obzirom da je Gara bila prveskinja,
Raša je strahovao da ne bude teškoća
tokom prašenja. Srećom, sa malim
zastojima, sve je prošlo u najboljem
redu. Oprasila je svega šest prasića, ali
su bili krupni, dugački. Raša je smatrao
da je šest prasića sasvim dovoljno za
prveskinju. Sledeći put će, možda biti
osam, ali deset ili dvanaest su zaista
previše. Ili trinaest, pa nema sisu, moraš
da ga 'raniš na cuclu. Šest je odlično,
biće krupni kad ih odluči od sise.
Kad je izašao iz obora, zapljusnu ga
nalet kiše i on steže pelerinu. Sve
vreme, dok se Gara prasila, čuo je tutanj
groma i praskove munja. Sad je požurio
u kuću. Na doksatu je zastao, skinuo
opakliju, okačio je na klin i pogledao na
raskrsnicu. Fala Bogu, nije nestala
struja, pomislio je.
Na Stevinu malu kapiju izlazio je
Serdar. Moglo je biti oko jedan, pola dva
iza ponoći. Serdar je imao pelerinu sa
kapuljačom, nije se plašio kiše. Merdža
mu je bio parkiran malo dalje u sokaku,
na Mićinom ulazu u dvorište, na
mostiću preko šanca. Tamo nikom nije
smetao, Mića nije imao nikakva vozila, a
sinovi su mu bili u inostranstvu.
„Jesam ja tebi rek'o da neću više da
te vidim ovde?“, prolomi se glas kao
prasak groma i rascepi noćnu tišinu.
Serdar se uplašeno osvrte. Odozdo,
iz centra sela, nailazio je Radomir. "Sa'
će da bude rke krke", pomisli Raša i
zauze položaj da gleda. Nije mu ni na
kraj pameti bilo da se umeša. Radomir
je bio iste vesine kao Serdar, ali širi u
ramenima, snažniji i sigurno u boljoj
kondiciji od Serdara koji poslednjih
godina nije izlazio iz auta, a Radomir je
svaki dan radio najteže poslove.
94