„Tutiću“, reče Serdar, „očekivao sam
da ćeš me ovde čekati i spremio sam
ovu igračku. Zato ne prilazi.“
Zavuče ruku ispod pelerine, izvuče
pištolj i ubaci metak u cev. Raša je čuo
kad je škljocnulo.
Radomira to nije nimalo pokolebalo,
prilazio mu je i dalje. „Nemaš ti muda za
to“, rekao mu je. Bio je naspram Žokine
kapije, na nekoliko koraka od Serdara
kad je odjeknuo prvi pucanj.
Radomir se zaljuljao i teturajući
zakoračio unazad prema kapiji. Raširio
je ruke i uhvatio se za gornju ivicu
kapije. Kao Isus na krstu, pomislio je
Raša.
„Jebaću ti mater za ovo“, procedio je
Radomir kroz stisnute zube dok mu je
krvava pena izlazila na usta. Raša je to
lepo mogao da vidi jer je ulična sijalica
bila odmah iznad njega.
Serdar očito više nije mogao da se
zaustavi. Odjeknulo je još pet pucnjeva
pre nego što je Radomir počeo da klizi
niz kapiju ostavljajući na njoj krvav trag.
Ruke su mu se otkačile od kapije i on se
sručio na zemlju, sedeći oslonjen na
kapiju, zatim se prevalo na stranu.
Raša je stajao skamenjen. Bio je
svestan da je upravo video ubistvo, ali
se nije usuđivao da išta kaže. Znao je da
ga Serdar ne vidi jer doksat nije bio
osvetljen, a Serdar je bio tačno ispod
sijalice koja je bacala svetlost pravo na
njegovo bledo lice stisnutih usana i
ubilačkog pogleda.
Sad je video da Serdar prilazi
Radomiru, savio se i pipao mu žile na
vratu levom rukom, desnom je zatakao
pištolj za pojas, uspravio se i otišao
prema parkiranom autu. Minut kasnije
Raša je video kako se kolima odvezao
prema Bitincu.
Argus Books Online Magazine #12
Raša nije znao šta da radi, oklevao je.
Znao je da mu je dužnost da pozove
miliciju i hitnu pomoć, ako uopšte ima
koristi od toga. Ušao je u kuću. Iz sobe
se pojavi Duša, bunovna, očigledno se
tek probudila.
„Je l' se oprasila?“, upita.
„Jeste, šes' komada. Što se toga tiče,
sve je u redu.“
„A ko je to puc'o?“
Raši ovo pitanje dođe skoro smešno
posle svega što je video.
„Serdar ubio Radomira“, odgovori
suvo.
„Namrtvo?“ upita Duša.
„Tako izgleda“, reče Raša, „eno ga
leži kod Žokine velike kapije.“
„Kuku, Rašo, pa što ne zoveš
miliciju?“
„Nema više milicije, ženo, sad je to
policija“, odreže Raša.
„Pa to, zovi, je l' znaš broj?“
„Eno ti svi važni brojevi na zidu
pored telefona, krupno ispisani“, reče
Raša.
„Pa zovi odma'!“, uzviknu Duša.
„Nema potrebe, sad više niko ne
mož' da mu pomogne“, reče Raša, ali
ipak priđe telefonu i podiže slušalicu.
Dok je bio u pola pokreta začuše se
policijske zavijajuće sirene i plavi
stojadin se zaustavi na raskrsnici. Raša
spusti slušalicu.
„Daj mi kišobran, idem da se
prijavim“, reče.
„Kukuuuu“, zakuka Duša, „zašta da se
prijaviš crni čoveče?“
„Za svedoka, ženo, sve sam video“,
reče Raša, uze kišobran i izađe na vrata.
95