bile mirne sa toplim sjajem u pozadini,
dok je čovek imao razigran pogled koji
je krio ledenu prazninu.
Čovek se nasloni na zid sa druge
strane komode, otpi malo iz kristalne
čašice i, sa pogledom usmerenim negde
neodređeno ispred, reče. – Vi ste jako
zanimljiv čovek za mene, gospodine
Lokvud.
Hokus je, kao i svi gnomovi mrzeo da
mu se neko obraća sa „čovek”, ali
prećuta.
– Kako to mislite, gospodine?
– Pa, i kao osoba, a i kao neko
potencijalno koristan. Saslušao sam
vaše priče i proverio ih kod nekih
poznanika. Uglavnom se slažu.
To što je poznavao ljude koji su čuli
za njegova dela potvrdi Hokusu da je
ovo bio neki pokvaren čovek: poštenim
ljudima su retko bile potrebne njegove
usluge. Nastaviše razgovor ne gledajući
jedan u drugog.
– U stanju ste da diskretno obavite
svaki zadatak, nezavisno od, pa, njegove
moralnosti.
– Ja sam moralna osoba, gospodine,
ali dovoljnom količinom zlata se može
pretežiti moja moralna strana.
Čovek se nasmeši na ovo.
– Drugim rečima, vi ste poštena
osoba koji radi i prljave poslove za
velike pare?
– Ni sam se ne bih mogao izraziti
bolje.
– A, koliko bi bila cena, za recimo,
ubistvo?
Hokus se namršti u sebi. Nije bio
ubica. Naravno, oduzeo je mnogo života,
ali uglavnom u samoodbrani ili poštenoj
borbi. Ili živote zlih osoba i čudovišta.
Pitao se često da li će kad napusti ovaj
svet, Gildri Zlatomerni, vrhovni bog
gnomova, isto tako gledati na sva ta
ubistva.
– Moram da čujem detalje.
Argus Books Online Magazine #12
– Bojim se su poverljivi i da ne bi
mogao da vam ih odam dok ne
pristanete da radite za mene.
Hokus se zamisli. Raspoloženje mu je
bilo uništeno.
– U redu. Pet stotina zlatnika.
Čovek se od srca nasmeja.
– Gospodine Lokvud, za te pare
mogu da unajmim vojsku ili ubicu iz
gilde!
– Da, ali vojska nije naročito suptilna
i neupadljiva, zar ne? A gilda ubica
pažljivo ispituje sve koje unajmljuju
njihove usluge, a informacija o vama
može da bude opasna ako se stavi na
prodaju.
– Hmm, vidim da znate svoj posao.
Ali pet stotina zlatnika je ipak previše.
– Tri stotina. I informacija.
– Tri stotina, i informacija AKO mi je
dostupna.
– Pola unapred.
– Pođite za mnom.
Hokus na brzinu iskapi čašicu i
krenu za čovekom kroz gužvu
prostorije. Primetio je kako su na pola
puta počela „neupadljivo” da ih prate
još dva krupna čoveka. Telohranitelji,
naravno, svaki značajniji čovek ih je
imao, ali Hokusa ipak učiniše
nervoznim. Čovek u crnom otvori
tapacirana vrata i uđe u jednu malu ali
izuzetno prijatno nameštenu sobicu.
„Sobe za poslove”, tako su se zvale, i
uvek ih je bilo na ovakvim mestima jer
su se uz piće i razgovor sklapali najveći
ugovori i savezi. Čovek se izvali u
komotnu stolicu ljudske veličine i
nasloni na sto natrpan praznim
pergamentima.
Dvojica telohranitelja zauzeše mesta
levo i desno od vrata, a Hokus pomeri
palac na dršci štapa tako da je mogao
lako da isuče oštricu, ako bi se za tako
nešto ukazala potreba. Nije se plašio
telohranitelja: dva nenaoružana,
neoklopljena čoveka nisu predstavljali
pretnju, a i da su naoružani, ne bi mogli
85