nisko postavljen luster stalno obarao visoku kapu sa glave. Pošto mu je sluga uzeo polucilindar i kaput, on ode do komode od orahovine i naspe sebi malu čašu šerija. Ukus mu eksplodira u ustima i on zadovoljno udahnu vazduh prezasićen mirišljavim dimom. Ubrzo mu priđe njegov domaćin u društvu još trojice gnomovskih aristokrata.
– O, Lokvud, odmetnik, čast mi je da vas ugostim u svom domu, mada se ne sećam da sam vas pozvao!
– Kad je to za njega bio problem? – odgovori drugi gnom sa osmehom. Hokus spusti čašu da bi se rukovao. – Gospodo, čast mi je i zadovoljstvo prihvatiti vaše gostoprimstvo. Lorde Hartsone, dom vam je prelep, baš kao i onaj u Velikom Brdu.
Hokus namerno spomenu njihov zajednički rodni dom.
– Ovo su Malori Aldon, od Aldona obućara, i Sten Dvoštap, od loze Lona Dvoštapa, čuvenog avanturiste. Gospodina Alna znaš. Gospodo, Hokus Lokvud, od Lokvuda iz Velikog Brda.
– Drago mi je što smo se upoznali. Gospodine Sten, imao sam zadovoljstvo da upoznam vašeg oca, izuzetan gnom, od starog kova.
– U stvari, to je moj stric. Ali svi smo u porodici takvi!
– Ne sumnjam, ne sumnjam – reče Hokus osmehujući se, mada ne da nije sumnjao, nego je bio ubeđen da ovaj razmaženi klinac od nepunih pedeset godina nema ni jednu crtu karaktera Čeličnog Lona Dvoštapa.
– Gospodin Hokus Lokvud je i sam poznati avanturista! – izjavi lord Hartson, i Hokus iskapi šeri, nakašlja se, i poče svoj nastup.
– Da da, poznat sam u nekim krajevima. Nema tog zadatka koji ja ne mogu da obavim! – Hokus je namerno pričao povišenim glasom, a pogled mu je lutao po masi da vidi ko obraća pažnju na njegov govor.
– Bilo da je u pitanju opako čudovište, ili kakva intriga, nijedna misija nije preteška za Hokusa Lokvuda. Naravno, ja sam gospodin, i radim samo za gospodu, diskretno.
– Naravno! – potapša ga po ramenu Aln Rok, s kim se Hokus družio jedno vreme dok je živeo u Velikom Brdu. – Hokusa ne drži mesto, ali ga ne napuštaju maniri! Kažem vam, gospodo, ovo je jedinstven gnom!
Hokus se plašio da Aln ne izlane neki neprijatni detalj iz njegove prošlosti, ali je ovaj komentar bio dobrodošao.
– Pa, Hokuse, uživaj u zabavi! Siguran sam da imaš puno zanimljivih priča da ispričaš, ali ja moram da cirkulišem i postaram se da svima bude ugodno! – reče Harvud Hartson i nestade u gužvi.
Hokus rasprede priču sa preostalim gnomovima, prepričavajući im prepravljene verzije nekih svojih poslova, izostavljajući sve ružne detalje, a ubacujući mistične i romantične. Čudovišta su dobijala u veličini, a poslodavci su od prekaljenih kriminalaca postajali ucveljene dame. Hokus je gledao užas i oduševljnje kako se smenjuju na licima slušalaca, ali je znao da ga niko od njih u stvari ne ceni – za njih je on bio spadalo, zanimacija, zanimljiv slučaj nekog ko se srozao na nivo prostih, prljavih ljudi. Hokusa nije bilo briga za njihovo mišljenje, oni su trenutno bili alat u njegovom poslu. Često je u priču ubacivao „ osoba čije ime sam se zakleo da ne otkrijem” i „ neki detalji koje je bolje da izostavim” i kada se oduševljena publika konačno razišla, čekao je rezultate. Pola peščanika kasnije, Hokusu priđe čovek koji je izgledao kao njegov uvećani odraz u iskrivljenom ogledalu: ugalj crna kosa, crna brada, veliki nos, crno odelo, štap za hodanje, čak je i držao čašu šerija u suprotnoj ruci. Ali oči su im bile potpuno drugačije: Hokusove su
Argus Books Online Magazine # 12 84