da ga savladaju bez podizanja velike
buke. Više se plašio čoveka u crnom:
delovalo je kao da zna da koristi magiju,
a Hokus se magije smrtno plašio, još od
kada je video da se Dodžu
Neuhvatljivom Mileru koža „sama od
sebe” izvrće naopačke.
Ipak, on pokuša da deluje opušteno.
– Dakle?
– Dakle – nasmeši se čovek sipajući
piće iz kristalne flaše. – Pravo na posao.
Izabrao sam vas, jer je čovek u pitanju
gnom.
Hokus odluči da ubuduće ignoriše
ovakve idiotske izjave.
– Taj čovek zna neke poverljive
stvari i poseduje neke poverljive papire,
a nije, kako se kaže, baš čist u glavi.
Posle finansijske propasti svoje
porodice i smrti svog oca, povukao se u
jedan udaljeni zamak i više se nije čulo
mnogo o njemu. Ono što se čulo su
gluposti, da je postao veliki čarobnjak,
da je umro, da njegov duh sada proganja
zamak. Gluposti, naravno, ali dovoljno
da uplaše običan narod. Vi treba da mi
donesete njegovu glavu i da spalite sve
papire koje možda poseduje.
– A šta ako je stvarno postao duh?
– Hehe, pa čuo sam i za takve stvari. I
čuo sam da postoje načini da se upokoje
duhovi. Za tri stotine zlatnika koje vam
dajem, iskreno, nije me briga. Vaše je da
završite posao. Mrtav ili nemrtav, hoću
da bude skroz mrtav. Razumete?
Čovek u crnom otpi malo iz čaše, a
zatim nastavi. – Na dva dana jahanja
Severnim putem nalazi se malo
odvajanje ka istoku. Put je slabo
korišćen i urastao. Nemam podatke o
aktivnosti čudovišta. Na nekoliko
peščanika jahanja odatle se nalazi stari
omanji zamak. To je vaš cilj.
On izvadi kvalitetnu vrećicu od crne
kože i istrese njen sadržaj na sto. Hokus
instinktivno iskolači oči. Na stolu je
ležao haos zlatnih novčića i raznobojnog
dragog kamenja. Pravo malo bogatstvo.
Argus Books Online Magazine #12
Čovek se nasmeši njegovoj reakciji i
izdvoji jedan bledoružičasti biser i
gomilu zlatnika. Pedeset tačnije, primeti
Hokus brojeći nemo sa njim. Ostatak
pažljivo vrati u kesu.
– Otprilike sto pedeset zlatnika. U
redu?
– Naravno, naravno – reče Hokus
naizgled nezainteresovano skupljajući
novac.
– I – doda čovek, iako nemate pravo
vremensko ograničenje za ovaj zadatak,
ako previše odugovlačite, ili, pak, rešite
da pobegnete za novcem, znajte da ću
unajmiti i vojsku i plaćenog ubicu da vas
nađu. Ali to neće biti neophodno, zar
ne?
– Gospodine, vređate me! Računajte
da je zadatak obavljen! Nego, niste mi
rekli vaše cenjeno ime?
– Nisam.
– Razumem, razumem. Kako da vas
kontaktiram kada obavim zadatak?
– Dođite za dve nedelje u krčmu
„Dobrodošli!”. Tamo će vas kontaktirati
moj čovek. Znate gde je ta krčma?
I previše dobro, pomisli Hokus.
– Da da, nemate brige. U vezi sa
informacijom… – reč e Hokus baš kad je
čovek počeo da ustaje.
– Da?
Hokus izvadi prsten iz džepa.
– Da li vam ovaj znak deluje poznato?
Čovek uze prsten, provrte ga u
prstima, pa ga stavi u džep.
– Možda.
– Razumem. Pa, ako naletite na neku
opširniju informaciju…
– Ne brinite za to, gospodine Hokuse.
Nadam se da ćemo se uskoro sresti i
lepo ispričati uz dobro vino. Doviđenja!
Iz sobe prvo izađe jedan
telohranitelj, pa čovek u crnom, pa
drugi telohranitelj. Hokus ostade sam.
Ruka mu sama posegnu za flašom, ali je
on trgnu. Nije mu to trebalo. Sad je imao
posao. Sad, sad mu je trebala ekipa.
86