Dok je krojač vezivao paket vrpcom,
Hokus prošeta po radnji. Debeli zeleni
tepih, tako nov da je još mirisao, mu je
prigušivao korake. Zidovi su bili
prekriveni policama sa raznim
komadima odeće, sve jako dobrog
kvaliteta. U kutijama na podu ležali su
namotaji platna od svile i somota
čekajući da ih Hari pretvori u nečije
večernje odelo. Ukratko, u radnji je
vladao majstorski haos skupocene robe.
Hokusu se zadrža pogled na dršci
koja je virila iz ćupa punog kišobrana.
– Hari, koliko za ovo? – reče vadeći
oštricu britkog rapira iz, naizgled,
običnog štapa za šetnju.
– To? Za tebe, petnaest zlatnika.
Hokus uze paket, ostavi gomilicu
zlanika na sto, pokloni se se i reče –
Videćemo se, Hari! Pozdravi moje ako
budeš išao u domovinu!
– Nemoj da isprljaš taj štap kao što si
isprljao odelo – reče stari krojač
zabrinuto.
– Pozdrav, Hokuse!
Hokus načini blagi naklon i izađe.
Sledeća stanica na putu mu je bilo
javno kupatilo. On ostavi paket, oružje i
lične stvarčice u ormarić, veza peškir
oko struka, a staru odeću sa gađenjem
skinu i baci na pod bez namere da je
ponovo pokupi. Dugo nisam bio ovde,
mislio je u sebi dok je gacao vlažnim
pločicama kroz hodnik ispunjen parom.
Topla voda bazena ga obli kao talas
ekstaze. Koliko je ovo bilo bolje od
bureta sa kišnicom! I protiv svoje volje
on zažmuri i nasmeši se. Osećao je kako
mu svaki pedalj kože igra od
zadovoljstva. Posle nekoliko trenutaka
blaženstva, on natera sebe da obrati
pažnju na okruženje: život mu je
potencijalno bio u opasnosti i morao je
da drži čula naoštrena.
Pogled mu prelete preko velike
prostorije: kupatilo je bilo puno tog
dana. Osobe najrazličitijih rasa došle su
da daju sebi oduška, skinu naslage
Argus Books Online Magazine #12
prljavštine i da se opuste. Ali samo do
određene mere: život u Košnici je činio
čoveka paranoičnim. To je bio uslov za
dug život, jer koliko god da si dobar ili
nevažan, uvek postoji neko negde ko bi
našao razlog da ti zarije bodež u leđa.
Jedan čovek-čarobnjak je sedeo na
ivici bazena okružen zaštitnom opnom,
tako da je izgledao kao da se nalazi u
velikom mehuru od sapunice. Hokus mu
je zavideo na tom vidu zaštite. Kroz
vrata zatim uđe ogromni divljorod
tamno zelene kože koja odjednom
postade nešto svetlija kada se uroni u
vodu, šireći talase štroke i mrtvih
insekata, na užas ostalih posetioca.
Većini, pa i samom divljorodu, ovo je
ipak bilo smešno i Hokus ne izdrža da se
ne nasmeje, a zatim usmeri pažnju ka
nečem prijatnijem oku, tačnije prelepoj
mišićavoj devojci koja je greškom
ušetala u muško kupalište, a zatim
žurno istrčala propraćena zvižducima.
Hokus je uživao, u pravom smislu
reči, i pitao se zašto je napustio ovakav
život, kako je spao onako nisko? Želeo je
da ubuduće svaki dan provodi ovako i
tuga ga preplavi jer je znao da to nije
moguće. Uskoro, uskoro…
Zadnje novčiće iz džepa dao je
patuljčici koja je iznajmljivala sobu u
Patuljačkom kvartu. Ovo je bila
pametna odluka jer je za male pare
dobio ugodan i bezbedan stan. Ljudi koji
su tražili sigurnost bi obično plaćali
pozamašnu sumu za neku krčmu sa
jakim obezbeđenjem. Hokus je smatrao
da je to rasipništvo. A sem toga, ako
neko dođe po njega, bolje će ga zaštititi
buljuk besnih patuljaka radničke klase
koji štite svoje domove i decu, nego neki
bivši bandit koji je još prethodne
nedelje bio plaćen da pljačka ljude u toj
krčmi koju sad čuva.
Sobica koju je iznajmio je bila još
manja od svešteničke samice, ali je
makar bila topla, sa debelim kamenim
zidovima i mirisala je prijatno na jabuke
82