je zalečio sveštenik koji mu je dugovao uslugu. Uspeo je da izmoli i prenoćište za jednu noć, rastežući njegovu ljubaznost koliko je mogao, a da ne padne u dug. Nije bilo pametno da se vrati u stan, a nije ni naročito želeo: ta rupa je bila dom starog Hokusa. Sveštenička samica je, verovatno, trenutno bilo najsigurnije mesto u gradu za njega, ali ni pored njene udobnosti i sigurnosti, nije mogao da zaspi. Mozak mu je grčevito radio i prvi put posle dugo vremena, nije imao ni najmanju želju za alkoholom. Opsesija mu je davala snagu, Hokus je to znao, i osećao se odlično. Poput umetnika koji radi na novom delu ili mladića koji se prvi put zaljubio. Ležao je na tvrdoj klupi sa šakama ispod glave i buljio u plafon: plan se brzo formirao u njegovoj glavi, ali da bi ga ispunio, bio mu je potreban novac. A znao je i kako da dođe do njega.
Dok je u Mračnoj Četvrti vladao večiti sumrak, Glavni trg je blistao. Gradska buka i blistavost jutarnjeg sunca su mu užasno smetali. U poslednjih nekoliko godina je slabo viđao dan. Ali je bilo i prijatno, na neki način. Svuda oko njega se tiskao narod: ulični prodavci su prodavali pecivo i voće, sirotinjaska deca su se jurila oko fontana i prskala vodom, stražari su dremali oslonjeni na svoja koplja … Grad je bio podjednako pun života kao i smrti. Gurao se kroz masu ljudi, patuljaka, i gnomova, i nasmeja se u sebi kada je nečija jako nespretna ruka pokušala da ga odžepari. Samo bi mu još to falilo. Ali nije lako odžepariti džeparoša.
On skrenu u jednu sporednu uličicu, ne jednu od onih mračnih koje služe kao javni nužnici i zaklon za lopove, već jednu lepu kaldrmisanu ulicu u kojoj su bile smeštene gnomovske radnje, sa robom gotovo isključivo namenjenom za gnomove. On gurnu vrata i pozdravi ga zvuk zvonca, a zatim i vlasnik radnje. – Hokuse! Hokuse pokuse! Gde si ti, staro momče! Nisam te video sto godina!
Za drvenim stolom je sedeo gnom retke prosede kose i izboranog lica. Nosio je naočare sa okruglim staklima i plavu krojačku kredu iza uveta. Brzo izađe da pozdravi Hokusa, a zatim nastavi zabrinutim glasom. – Momče! – pogladi ga po ramenu. Izgledaš užasno! Da ti se nije nešto desilo? Hokus se samo nasmeši. – Ne brini, Hari, ja sam odlično, kao i uvek. Imao sam neku nezgodu, ali ništa što se ne može ispraviti.
Hokus pređe pogledom preko radnje, a zatim pogleda svoje odelo. Stvarno je izgledao užasno. Ranije je obraćao puno( čak previše) pažnje na svoj izgled i odevanje, ali je tokom godina noćnih poslova i pijančenja izgubio interes za lični izgled. A ni mrlje od krvi na odeći mu nisu naročito dobro stajale.
Hari Harvington je znao koja pitanja se preskaču, tako da odmah krenu na gnomovsku omiljenu aktivnost – posao.
– Ne brini ništa! Sad ću ja da te udesim!’ Oćemo jedno taze skrojeno? – reče vadeći pantljiku za merenje iz džepa.
– Ne, ne, fondovi su mi trenutno ograničeni. Zadovoljiću se danas sa jednim gotovim, hvala.
– Dragi Hokuse, znaš da ja verujem u tebe! Skrojiću ti jedno kvalitetno odelo, a platićeš mi kad ti krene!
– Zahvaljujem, dragi Hari, ali ne zaista. A i u žurbi sam, treba mi odelo za večeras. Daćeš mi jedno od onih crnih tamo, onih sa polucilindrom. Zapakuj mi!
Krojač se namršti, a zatim slegnu ramenima i krenu da pakuje odelo na koje je Hokus pokazao. Hokus nije voleo da se zadužuje, sem kada nije nameravao da vrati dug. A Hari je bio dobra osoba i nije hteo da ga zavrne.
Argus Books Online Magazine # 12 81