Koraci mu se približiše i on oseti nečije
prisustvo iznad sebe. Začu se škljocaj,
zvižduk, a zatim i tup, vlažan zvuk strele
koja probija lobanju. I onda koraci
odoše.
Nije me video! Hokusu je srce lupalo
kao bubanj. Čovek u crvenom je bio
upokojen, ali njega ili nisu videli ili nisu
smatrali da je neophodno dokrajčiti ga
strelom. Kada posle četvrt peščanika
koraci počeše da odlaze sa mesta
pokolja, Hokus se osmeli da otvori oči.
Video je leđa poslednjeg ubice koji je
odlazio. Umesto crne odežde i uske
kapuljače tipične za plaćene ubice, ovaj
je nosio široku plavu tuniku sa velikim,
jasno vidljivim izvezenim simbolom.
Sunce zaklonjeno crnim oblakom.
Prepustivši se otupelosti koja ga je
polako preplavljala, Hokus je počeo da
razmišlja o svom kraju. Znači to je to.
Umreće ovde, ispod lešine neke
unajmljene batine, u napuštenom
kamenom rudniku, kao žrtva neke
umobolne spletke čiji razlog nikad neće
saznati. Još jedna od mnogobrojnih
žrtava velikog grada. Još jedna od sveća
koje se ugase svake noći.
Ta pomisao je bila poput meteora
koji je razbio zid prljavštine koji se
decenijama taložio u njegovoj glavi.
Neću da budem niko! Neću da budem
još jedan! Neću da budem običan! U
svom životu pijanice voleo je da se
samosažaljeva i da na sebe gleda kao na
najgoreg. Ali je barem bio najgori, a ne
prosečan. Od besa i uzbuđenja krv mu
jurnu u lice. Ja sam Hokus, od loze
Lokvuda! Poznati i cenjeni istražitelj!
Od plemenitog roda gnomova, dece
zemlje i zlata! Neću pasti kao žrtva
nekog umišljenog ludaka! On se nape i
povuče unapred za koji prst. Talas bola
mu se prevalja preko tela i on umalo ne
izgubi svest. Čista snaga volje ga je
održavala u životu. Ono što mu je
najviše peklo um je bilo to što je sebe
smatrao za aktivnog igrača u igri
Argus Books Online Magazine #12
spletki: bio je nekad pozitivac, a nekad
negativac, ali nikad žrtva. Videćeš ti!
Videćeš i ti i tvoj pretpostavljeni, ko god
da je, pa makar bio i vođa gilde ubica!
Platićete! Platićete za živote ovih dobrih
(pa, bilo je i dobrih) ljudi koje ste pobili!
Sa svakom grčevitom mišlju izvlačio se
još po koji prst.
Ovo je rat! Moj rat, koji ću voditi do
kraja! Videćete kako se džentlmen bori,
pomisli pobedonosno kada se konačno
izvukao i udahnuo punim plućima.
II
– …sedamnaest, osamnaest,
devetnaest, dvadeset. To je to. Uzmi ili
ostavi.
Hokus pogleda jadnu gomilicu
novčića koju mu je preprodavac
ponudio za opremu koju je pokupio iz
haosa granita i leševa. Za ove predmete
je mogao da dobije pet puta više u
običnoj prodavnici, ali je postojala šansa
da neko prepozna oružje i poveže njega
sa ubistvom. U Mračnoj Četvrti su
postojale ovakve radnje, specijalizovane
za robu sumnjivog porekla, ali da bi
koristio njihove usluge, morao si da
igraš po njihovim pravilima. Hokusov
talenat za pregovore je bio beskoristan
ovde i on samo uzdahnu i pokupi
zlatnike. Najvrednije stvari, mahom
oklopi, su ostale zakopane, i Hokus je
razmišljao da se vrati sa unajmljenom
radnom snagom da ih izvuče, ali se
plašio da ne nabasa na ubice ili
prijatelje mrtvih istražitelja koji neće
pokazati previše razumevanja. Tako ih
je ostavio pacovima i drugim,
čudovišnijim strvinarima.
Dvadeset zlatnika nije bilo dovoljno
za rat, ali je bilo dovoljno za početak.
Kada se izvukao iz rudnika, uprkos
užasnom bolu, uspeo je da pokupi
nekoliko najvrednijih stvari i dovuče se
do gnomovskog hrama u centru gde ga
80