pogled. Ponovo savršeno nevin, bez
tragova pritajenih osećanja. Na njenom
licu zadržalo se pitanje, iako je duboko
u sebi bila spremna da prihvati svali
odgovor.
- Zaista ti kažem da ne znam. - rekao
je.
I poverovala mu je.
Tog dana su ih ljudi prvi put videli
zajedno. Odveo ju je, kao malo dete, na
obalu potoka kod jedne okuke gde je bio
naplavljen uzan pojas peska.
- Piši ovde, po pesku. - Pružio joj je
sveže odlomljen prutić vrbe.
Spustila se na kolena i počela da šara
po pesku. Zatim je podigla pogled i tiho
izgovorila:
- Voda će obrisati.
- Ili Sauri... - Na momenat je iz njega
bljesnulo nešto tvrdo i tuđe, a zatim
dodade nestrpljivo: - Zadovolji se sada
ovim, kasnije ćemo da razgovaramo...
Ispratila ga je pogledom iz koga je
izbijalo čuđenje. Ne zbog njegovog
ponašanja, već zbog svoje spremnosti
da mu se pokori. Kada je nestao u šumi.
čvrsto je potisnula pesnicama želudac i
spustila glavu tako da je čelom
dodirnula kolena. Misli su joj potekle
nezamagljene i čiste. Videla je svoju
prvu knjigu i sa radošću prepoznala
njene žute korice. Sa malim naporom je
otvorila prvu stranu. Prvo poglavlje.
Grad je uvek okupljao ljude, mada se
udobnije živelo daleko od naseljenih
mesta. Bilo je neke čudne mistike u
potrebi za susretima. Nisu to bile prave
svetkovine, sa procesijom i zabavama,
sa ljudima koji se vesele, pevaju i
svađaju. Tuče su bile retke, pogotovo
nasilje, kao obavezan krajnji izraz
teskobe života u velikim zajednicama...
Argus Books Online Magazine #12
* * *
Kahek je nekoliko trenutaka oklevao
pre nego što je odlučno ušao u Hilijinu
kuću. Zatim je, kao dobar glumac,
nehajno počeo da šeta po sobama,
zagledajući ispitivački svaki kutak. Na
kraju se odlučio i, kao da je baš njega
tražio, uzeo jedan topao šal, koji je do
tada bio nemarno spušten na pod.
Približavajući se izlazu kroz predsoblje,
naglo se bacio ka zidu i priljubljen uz
njega kao gušter, jedva dosegao do
izdajničkog sočiva TV kamere
prikrivene držačem zavese.
Istovremeno je na njega natakao
neobičan nastavak, koji je do tada bio
skriven u naborima njegove tunike.
Zatim je malo odškrinuo vrata i izašao
iz kuće.
Povratak kroz prozor bio je
očekivani nastavak igre koju je nešto
ranije započeo. Ušao je nečujno i najpre
onesposobio kameru koja je
kontrolisala ulaz, a na mikrofon
ugrađen u čiviluk nemarno spustio šal.
U dnevnu sobu je prodro nešto teže, ali
se zatim sve odigralo na već viđeni
način. Blokirao je tako još četiri kamere
i dva mikrofona i sa zagonetnim
smeškom na licu još jednom napustio
kuću.
Kada je spazio Hiliju sklupčanu na
obali potoka, osmeh na njegovom licu je
nestao. Spustio se kraj nje i spremno
počeo da joj masira slepoočnice.
Istovremeno, pokušavao je da joj ispravi
zgrčene noge. Netremice je posmatrao
njena usta i kada je počela da ih miče
malo je odahnuo. Uskoro se kroz ovo
neobično rvanje probio Hilijin šapat,
koji je postepeno postajao sve glasniji:
"... Zentin više nije želeo svoju slobodu...
pokupio je svoje stvari na brzinu..."
Trljao joj je sada ruke i vrat, čvrsto je
pritisnuvši, opruženu, pod sobom. Po
8