tišini noći. Hokus je čuo korake, ali je
odlučio da ih ignoriše. Kada je čovek sa
kapuljačom ušao u sobu, podigao je
glavu čisto iz ljubaznosti. Ljubaznosti je
uvek imao, prave ili izveštačene.
Ko još nosi kapuljače noću po ovoj
vrućini, pogotovu kada ne pada kiša? Da
je bio trezan zamislio bi se oko ovoga,
ovako bio je tek blago zaintrigiran.
– Pozdrav vama, gospodine,
dobrodošli u moj skromni dom! –
pozdravi ga Hokus potiskuju ći sadržaj
stomaka koji je pokušavao da pobegne.
Stranac se nasmeši, pokazujući bele
prednje zube.
– Pozdrav, gospodine. Vi ste cenjeni
Hokus, čuveni istražitelj?
– Pa sad, koliko sam cenjen i čuven,
to je relativno.
Ovo je bio njegov uobičajni nastup,
ali ga je sada zamarao. Hteo je da ovaj
čudak ode, da dovrši piće, ispovraća ga
kroz prozor i onesvesti se na sto kao što
je i planirao.
Stranac se nasmeši još više.
– Imam posao za vas.
– Žao mi je, povukao sam se iz,
takozvanog, istražiteljskog posla.
Izvinjavam se što sam sam trošio vaše
dragoceno vreme.
Stranac nije ni trepnuo, već samo
nastavi:
– Zadatak je lak. Treba samo…
– Zaista mi je žao.
Hokus nevoljno podrignu na alkohol
tako jako da je stranac sigurno osetio.
Ali nije mu bilo važno. To je voleo kod
pijanstva, inače retke pojave kod
gnomova: ništa na svetu ti nije važno.
Stranac se maši za pojas i Hokus
refleksno posegnu za samostrelom. Ali
ovaj samo izvuče malu crnu vrećicu.
– Deset zlatnika. Pet sada, pet kada
obavite zadatak.
Zrak svetlosti koji odnekud doluta
kroz prozor odbi se od zlatnog diska na
strančevoj šaci. Činilo se da sjaj zlata i
Argus Books Online Magazine #12
dragulja ima hipnotičko dejstvo na
gnomove.
Hokus se zamisli. Ovih pet, i da doda
još tri i moći će da kupi bocu biljnog
likera koji je tek stigao u Garijev
podrum. Pravog, gnomovskog likera, a
ne ove ljudske brlje od dva krčaga za
zlatnik.
– O kakvom se zadatku radi?
– Veoma je jednostavno. Treba da
odete na ovo mesto, sutra u ponoć –
reče dajući mu parče papira. – I da
nosite ovaj prsten, kao znak
raspoznavanja. Tamo ćete dobiti dalja
uputstva.
Hokus pogleda prsten. Zlatan prsten,
sa nekakvim simbolom sa suncem i
oblakom. Solidan kvalitet. To je sve što
je njegov pijani um primetio u tom
trenutku.
Znači, razmišljao je, pet zlatnika,
zlatan prsten koji vredi bar tri koji će
zadržati ako nešto krene naopako i još
pet zlatnika posle nekog trivijalnog
zadatka. Verovatno će pratiti nečiju
ženu, ili će morati da istera neko čudo iz
nečijeg podruma. A tek sutra uveče, što
znači da će stići da se ispava.
– Napraviću izuzetak u ovom slučaju,
gospodine – reče i pokupi zlatnike.
– Smatrajte zadatak izvršenim.
– O, ali ja nemam sumnje! – da se
nasmešio još više, pukla bi mu koža na
obrazima.
– Zbogom, gospodine!
Hokus ču zvuk strančevih čizmi kako
silaze niz stepenice, a zatim zvecnu
novčićima i stavi ih u svoju vrećicu za
pojasom. Tužno uzdahnu i pomisli kako
je kod kuće brojao hiljade zlatnika, pre
samo godinu dana radio za stotine, a
sad se voljno prodao za deset. On zgrabi
krčag i iskapi ga, a onda se baci u krevet,
nadajući se da će ga san brzo uhvatiti. U
glavi su mu se vrtele slike doma, nekih
ranijih poslova i, iz nekog razloga,
gnoma koji mu je prodao ovaj krevet, a
onda sve nestaše u crnilu.
78