Nenad Pavlović
HOKUS LOKVUD I OLUJNI OBLACI
(odlomak iz romana)
I
Ponekad je čoveku, odnosno gnomu,
u njegovom slučaju, potrebno da se desi
nešto jako loše da bi mu život krenuo
nabolje.
Bila je to noć poput svake druge.
Sedeo je sam u svom malom stanu u
predgrađu Košnice, i pio. Puno, i za
čoveka, a kamoli za malenog gnoma.
U sobi je bio skoro potpuni mrak.
Nije želeo da troši dragocen novac na
ulje za lampu kad je mogao da ga
potroši na piće. Stan je bio memljiv i
promajan, opremljen samo
najosnovnijim nameštajem: sto, stolica,
krevet i kovčeg, sve kao sa otpada, ni
traga od raskošne rezbarije kakvu su
gnomovi cenili. Imao je jedan jedini
prozor, koji je gledao na ulicu i kroz koji
je ulazio vlažan smrdljiv vazduh, lavež
pasa lutalica i nerazgovetni povik
prolazećeg pijanca. Vrata na ulazu nisu
bila pričvršćena za ram, već samo
naslonjena da koliko-toliko štite od
promaje; u početku su mu „komšije”
svakodnevno obijale, dok im nije
samostrelom objasnio da to nije baš
lepo.
Hokus Lokvud nategnu krčag rakije
još jednom, pa se strese. Po zidu
naspram njega penjao se nonšalantno
podeblji pacov. Gnom nape ručni
samostrel i nanišani, pijano lelujajući
rukom. Čkiljio je ne zbog mraka, mrak
gnomovskim očima nije bio nikakva
prepreka, već više zbog pijane koprene
od koje se osećao kao da gleda kroz
mutnu vodu. On okinu i proburazi
pacova prikovavši ga za zid, pa se
Argus Books Online Magazine #12
nasmeja tome: Kakav srećan pogodak!
Trezan bi ga sigurno promašio. Bio je
užasan sa samostrelom. Ova misao ga
vrati u detinjstvo, na godine života u
brdu porodice Lokvud. Kakav je to
drugačiji svet bio! Beskrajni tuneli i
odaje, raskošno opremljeni, sve u
vunenim tepisima, drvorezu i kamenim
skulpturama. Lokvudi su važili za jednu
od najbogatijih i najcenjenijih
gnomovskih porodica. Samo se on nije
uklapao u tu sliku. Ni u čemu nije bio
dobar: ni u rudarstvu, ni u rezbarenji,
magiji, streličarstvu ili trgovini. Jedino
što je znao bilo je da priča, umeo je bilo
koga da ubedi u bilo šta: dužnika da
vrati dug, oca da mu pozajmi novac,
tuđu verenicu da dođe u njegov krevet. I
zato ga je otac poslao u Košnicu,
navodno kao predstavnika i
povremenog posrednika porodice
Lokvud. U stvari, samo ga je hteo van
porodičnog doma.
Veliki grad je Hokusa progutao
poput gladne vučice. Košnica, grad, ne
osnovan, nego nastao iz nužde svih onih
koji su morali negde da se sklone od
surovog vremena i čudovišta, narastao
je do kolosalnih razmera. Ni jedna
prestonica, ni jedna pećinska dvorana,
ni jedna trgovačka raskrsnica nije bila
ni kao trećina Košnice. Njegove kolibe,
zgrade, tornjevi i tvrđave bili su rušeni
do temelja i ponovo podizani svake
godine. Košnica je bila neuništiva, jer je
nije držao gospodar, nego nada svih
onih koji su tražili mesto u kome bi bili
prihvaćeni. U stvari, Košnica nije
progutala Hokusa. Prihvatila ga je i dala
mu je sisu.
Začu se usamljeni bat koraka na
stepeništu. Bio je tih, ali se jasno čuo u
77