pusti dok mi ne bude istrtljao sve šta je
naumio.
„Greota je ubiti ljubav, zapamti to.
Mnogo vrsta ljubavi postoji, a između
muškarca i žene postoji samo jedna.
Apsolutna.“
„Odakle si ispalio tu mudrost? Kao ti
znaš nešto o tome, matoro strašilo“,
odbrusih mu, sručih u sebe preostalo
pivo, ugasih cigaretu đonom čizme i
zaputih se ka izlazu iz Orhideje u pratnji
mumlanja starca iza mojih leđa.
Jedina žena koju sam mogao da
volim mrtva je dvadeset godina.
*
Nekako, zima me uvek zatekne
nespremnog. Hodam ulicom brade
nabijene u podignute revere tananog
mantila kao kakav mamurni čova kome
nije baš pravo što mora da bude na
nogama. A zaputio sam se kod Ramiza
na kafu. Malo sam poranio danas, ali
njemu neće smetati. Taman će imati
izgovor da ne radi.
Kada sam stigao mlađani par
Novohorlana je upravo izlazio iz
njegove radnje. Bili su neobično veseli. I
on je bio. Koliko Ramiz ume da bude. Ko
ga ne zna, pomislio bi da je namćor. I ne
bi pogrešio mnogo. Pozdravili su se s
Ramizom i još jednom utvrdili datum
sledeće probe. Kada su zamakli iza ugla
Ramiz mi pruži ruku i osmehnu se. Čak
sam mogao da vidim i nekoliko blistavo
belih zuba, što je prava retkost u Novom
H’Orlou.
„Zašto su veseli?“, upitah.
„Pusti. Dečurlija. Misle da će usrećiti
jedno drugo“, promrmlja Ramiz i
odmahnu rukom. „Onikse, ’ćemo
napolju da sedimo?“
„Možda je malo hladno“, odgovorih
ja.
„Možda. ‘Ajdemo unutra.“
Kada smo ušli u radnju nekako sam
uspeo da se probijem kroz nered tipičan
za Ramiza i njegovo poimanje posla
krojača. U Brkino vreme utegnute rolne
Argus Books Online Magazine #12
raznovrsnih materijala bile su
besprekorno poređane na policama. I
ništa nije smelo da visi. A sada? Sada
metri i metri štofova vise sa rasklimanih
polica kao gaće na žici i gotovo sve rolne
su nagužvane. Kad bi Brka video ovo
prevrnuo bi se u grobu. Čim mačke
nema, miševi kolo vode, kaže narod. A
Ramiz teško da je bio miš, samo je tako
delovao, odnosno, pretvarao se. Vrlo
dobro znam koliko je spretan. Kad hoće
da bude.
Odnekud do nas nadođe lavež pasa,
glasan, onoliko, kao da sam okružen
njima.
„Sad ću ja“, reče Ramiz ljutito i izgubi
se u gomili štofova. Ode da nam skuva
kafu ili da pobije pse. Verovatno i jedno
i drugo. Ubrzo pošto moj najbolji
prijatelj ode da završi to štagod da je
naumio, lavež pasa zamre, a ja ostadoh
sam. A onda se setih Brke i njegove
besede, prosto, biti sam sa štofovima
nije posebno zanimljiva stvar. Da sam
napolju, snimao bih narod na ulici, a
ovako, najkraće, nemam šta drugo da
radim. A Brkina beseda je zvučala
ovako.
„Tog popodneva život u Novom
H'Orlou nije bio sasvim uobičajen. Sve je
bilo podređeno predstojećem slavlju,
venčanju gradonačelnikovog sina Filipa.
To beše jedan od najsunčanijih dana
koji je ikada zapljusnuo Novi H’Orlo, a
uredbom Alekseja, taj utorak u leto bio
je pretvoren u neradni dan.
Ponekad život u Novom H’Orlou je
umeo da bude veoma lep. I otmen,
takođe.
A u samom centru grada na
prostranom platou u senci drveta sve je
bilo spremno. Stotinak stolova sa
svečano belim stolnjacima za
najviđenije Novohorlane bili su
postavljeni. Svatovi su pristizali i stolovi
se polako punili, a piće se točilo u
velikim količinama. Uparađeni mladenci
nervozno su šetkali levo-desno u
iščekivanju sveštenika. Aleksej Kapo je
po običaju sve držao pod kontrolom i
širokim osmehom častio svakog svata i
70