„ Sinko“, odnekud iza mene odzvoni glas. Nije mi se pričinilo, neko mi se obratio. Okrećem se u pravcu glasa i vidim isceđenog matorca kako me snima očima u kojima, pitam se, kako je moguće da ima još života. Prvo što primetih je njegovo oko. Veličine loptice za pingpong. Upadljivo je veće od drugog i deluje kao da je stalno otvoreno. Na prvi pogled bilo je jasno. Ima nečeg sablasog u ovom čilageru iako se trudi da ostavi utisak šereta.
„ Molim“, pravim se da nisam dobro čuo. „ Obratili ste se meni?“ „ Dakako da jesam mladiću.“ „ Nisam toliko mlad.“ „ Pa, jedno je sigurno. Mlađi ste od mene.“
To nije tako teško. Napravih glupavi izraz lica i otpih dobar gutljaj mlakog piva. Vickast neki čilager. „ Izvinite, da li se mi znamo?“ „ Svakako.“ „ Sumnjam, jer se ja vas ne sećam.“ „ Ali sećam se ja vas, mladi gospodine. Vrlo dobro. A bilo je to davno i nismo razgovarali, pre bih rekao da smo se zatekli na istom mestu u isto vreme.“ „ Zatekli smo se?“ „ Tako nekako.“ „ Gde?“ „ Zar je bitno?“ „ Potpuno nebitno“, rekoh i nadodajem: „ A onda, ona može da vam bude praunuka?”, pokazah glavom u pravcu u kome je otišla dama što je bacila Orhideju na kolena. Ni sam ne znam zašto sam nju upleo u naš razgovor. Podsvest ili pokušaj da budem duhovit?
„ Može da mi bude praunuka, a, upravo, na to sam želeo da vam ukažem. Trebalo bi da je ujurite dok još možete.“ „ Stvarno?“ „ Da. Trebalo bi da joj priđete. U najboljim godinama ste. Verujte mi, znam šta govorim. Da sam vaših godina ujurio bih je ovog trena. Ne bi časio časa. Eh, mladosti …“, reče setno matorac, šeretski mi namignu i podiže čašicu. Kucnusmo se i pored toga što me je nerviralo ugrejano pivo.
„ Sinko, ako nađeš ljubav zagrabi je i ne puštaj. Ne zameri mojoj radoznalosti, ali video sam kako gledaš onu ženu.“
„ Koliko znam gledanje nije zabranjeno. Ako zagledam izlog, ne znači da ću ga i razbiti...“, rekoh ja sebi u odbranu, za slučaj da je matorac jedan od onih što vrebaju i samo čekaju informaciju koju će prodati daminom mužu.“
„ Momak, opusti se, nisam ja od te sorte“, reče on kao da mi čita misli. „ Stvarno!? A kako ću ja to da znam?“ „ Nema ti druge. Moraćeš da mi veruješ.“
Ili neću. Čilager ćuti, a meni nešto ne da mira. Želim da saznam nešto više o njoj, a matorac možda nešto zna. „ Ko je ona?“ „ Pobogu, otkud bih mogao da znam? Zar misliš da neko kao ona provodi vreme sa nekim kao što sam ja!? Malo je velika razlika u godinama zar ti se ne čini?“, reče čilager i obrisa kvrgavim prstima brkove pošto iskapi čašicu. „ A možda ste joj otac.“ „ Prirodno si glup ili se samo praviš?“, reče starac, a ja prevrnuh očima. „ Mladiću, video sam kako je gledaš i odlučio sam da se umešam. To je sve. Jesam li pogrešio?“ „ Niste … A kako sam je gledao?“ „ Onako kako i treba da je gledaš, drago momče. Kao plen.“ „ Da bi postala plen morao bih da prozborim koju reč s njom.“
„ A čija je to greška, drago momče. Moja? A čini mi se da sam u tvom pogledu video još nešto. Nešto više. Kao da za tebe ona ne bi bila samo plen.“ „ Hajde da ne preterujemo.“ „ I ti si od onih što se plaše ljubavi?“ Posle ovog pitanja znao sam da je došlo vreme da zapalim odavde. Dosta mi ga je. Videvši da sam stavio cigarete u džep i novčanicu na šank, čilager je shvatio šta sam naumio, ali nije želeo da me pusti tako lako. Nije hteo da me
Argus Books Online Magazine # 12 69