njihovih očiju. A unutar kruga gorila tik
pored Marka Jozefa gura se i klinka za
ovo veče. U beloj bundici, bez suknje, sa
gaćicama koje i nisu gaćice, pre
pantljika što više otkriva nego što
skriva. Džukela nije od onih što vole
muškiće tako da klinka koju vucara sa
sobom nije samo deo nameštaja,
paravan, kako god, već ona itekako
odrađuje svoju bundicu. Čini se dobro,
viđam je s njim već neko vreme. A pošto
do mene svakodnevno, želeo ja to ili ne,
dolaze svakojake priče, pre neki dan
sam čuo i pravi biser koji me je
poprilično uveselio. Rekoše mi da je
Džukela postao paranoičan. Postao?
Uvek je bio takav. Čak i kao dete.
Paranoja i inteligencija gotovo uvek idu
ruku pod ruku.
A nju sam ugledao sasvim slučajno. I
to ne odmah, iako ona nije neko koga
ćeš propustiti da vidiš. Neko koga
zaobiđeš pogledom. Hoda kroz masu
kao da je osvojila Orhideju, a gomila joj
pravi mesta da prođe dok njiše
kukovima i bocka linoleum visokim
štiklama. Preko očiju nosi masku
mačijeg oblika po obodu ukrašenu
cirkonima. Koža gotovo da joj se
presijava na kontrolisanoj svetosti ove
rupčage. Uska crna haljina prati liniju
njenog tela sve do malo ispod onog
magičnog dela na ženskom telu za kojim
muškarci gube razum. Ogoljenim
ramenima mami poglede, hoda
zavodljivo taman da se pola Orhideje, i
muškarci i žene, okreću za njom.
Muškarci ophrvani požudom. Žene
samlevene zavišću.
Gomila se sklanja pred njom. Kao da
je telima navodi na mene. Kako vreme
odmiče, sve sam sigurniji da ide u mom
pravcu, a mene preseče pomisao da
možda ide ka meni. I šmugnuo bih iz
ovih stopa, al’ kuda? Gde!? Kako!? I
stvarno, ona stade ispred mene. A ja
nepomičan. Kao stub, kao direk
zaboden u vlažnu u zemlju. Ne znam šta
da radim. Ne znam kako da se ophodim
prema ovakvoj ženi. U jednom
nespretnom trenutku htedoh da
Argus Books Online Magazine #12
klimnem glavom u znak poštovanja, u
drugom učinih tako, a ona, to ni da
primeti. Ili nije ni želela. Stigoh da
smaknem šešir sa glave pre nego što
njene usne zaigraše i ona izgovori,
skoro ispeva:
„Mogu li… da naručim piće?“
Opčinjen sam. Ni ne trudim da
shvatim šta mi je rekla. Zagrabila me je
pre nego što je bilo šta rekla. Predivnim
mirisom, parfemom, naplavljuje moja
čula, a ja nisam sposoban da
razmišljam. Srećom, lampica u mojoj
tintari zasija u nekom mračnom kutku,
jako, najjače što može, onoliko jako da
bi i slepca zaslepela, a ja shvatih da ona
želi da prokrči sebi put do šanka i da
predstavljam smetnju. Treba da se
pomerim u stranu što i uradih na kraju.
Ispao sam glup, kakav sam uvek i bio
prema ovakvim ženama. Smoran,
smotan i nezanimljiv. Nazovi ga kako
voliš.
Podsetila me je na Nadiju.
Plavokosa se provuče između mene i
jednog zašančenog štrokavca. Grudima
me ovlaš dodirnu pos ruci, a kosom
uvezanom u rep po ramenu. Skoro da se
nekom vlati ukačila na čekinje moje
brade. A onaj nadrogirani što me je
munuo na putu ka toaletu, vraća se,
prolazi onako smrdljiv orošena čela
pored nje. Gledam ga, pomno pratim
svaki njegov pokret, da mu je pošla ruka
ka njoj, odsekao bih mu je istog
trenutka i sada bi se grčila na podu
Orhideje.
Plavokosa stade za šank. A piće za
nju je bilo spremno. Konobar konjastog
lica nije se dao iznenaditi. Prihvatila je
staklenu čašu koktela, namignula
šankeru kroz prorez maske i otišla
dalje. U mrak Orhideje. Nekuda daleko
od mene. Međutim, njen miris ne
iščezava, vuče se za njom kao nit klupka
prediva. A ovo nije jeftin miris
uobičajen za Orhideju. Skupocen neki,
rekao bih. Čežnjivo gledam za njom i
znam da nisam jedini. Stotine glava
verno prati njen svaki pokret.
Ona jedna od onih famoznih dama.
68