tu, rasla i zadovojčila se, a onda je upala
u oko Filipa Kapoa. Isto kao i Nadija
onog dana u ulici Clandridi. A Benedikta
Krona je bila upravo onakva supruga
kakva je pristajala našem
gradonačelniku. Nije bila kao Nadija,
ćerka pekara.
A prošlost je najbolje ostaviti po
strani stoga tako i uradih. Srknuh malo
mlake kafe i okrenuh list. Na sledećoj
strani pročitah skrajnutu vest o smrti
kosookog. I zamisli - nije tragična. Nikad
nije. Te reči nema ni u tekstu članka.
Nijedna smrt kosookog u Novom
H’Orlou nije tragična. Da su napisali
poželjna bilo prikladnije. Što ih je
manje, većinski deo nekosookih Novog
H’Orloa se prijatnije oseća. Čuo sam za
ovo čim se dogodilo. Telo kosookog
pronađeno je razmrskano na platou
ispod drveta. Nigde u tekstu nema
razglabanja o tome kako se i zašto
dogodilo. Nagađa se, a toga nema u
članku, da je osumnjičena klapa Marka
Jozefa – Džukele. Opšte je poznato da
Džukela ne miriše kosooke. Nikom od
nadležnih nije palo na um da malo
dublje pročeprka po zločinu, recimo,
zašto je od kosookog ostala jadna fleka
na platou? Rekao bih da je pao odnekud.
No dobro, ako je Džukela za to kriv
izvući će se mu uši, a možda će dobiti i
ukor glavešina… da više tela kosookih
ne ostavlja na vidno mesto.
Divno. Ništa novo, a to su uvek dobre
vesti za dobro jutro. Naš Novi H’Orlo u
punom sjaju.
*
U stvari, moje poznanstvo s
Ramizom datira odavno. Nije počelo
slavno, ali kako su godine prolazile on je
postao moj najbolji prijatelj.
Ramiz je krojač i koristim njegovu
radnju kao paravan, kao odgovor na
pitanje radoznalaca gde radim. Ramiz
me nikada nije pitao zašto. Možda ga iz
tog razloga i smatram najboljim
prijateljem. Najbolji prijatelji ne
Argus Books Online Magazine #12
postavljaju pitanja na koja ne možeš da
im odgovoriš iskreno.
A ja više nisam bio žandar. Bilo je
prošlo podne i besciljno sam špartao
ulicom Gaji. Čisto radi ubijanja vremena.
U tom trenutku sve muke sam ostavio
iza sebe. Potisnuo sam sećanje na
Maksima i Nadiju, zapakovao sam ih
oboje lepo, nalepio „ne otvarati ni u
slučaju smrti“ i gurnuo u najdublju
fioku.
Hodajući ulicama Novog H’Orloa
osećao sam se moćno. U odelu za koje
sam iz nekog razloga verovao da ide uz
moj novi poziv. Kad god bih izlazio iz
stana uvlačio sam se u mantil, a bela
košulja i prsluk su, takođe, potpadali
pod obavezni deo nove uniforme. Na
glavu bih natukao derbi šešir. A pod
pazuhom sam obavezno imao udenut
revolver. Tu rutinu sam zadržao i do
danas, samo što sam u poslednje vreme
primoran da nosim dve pucaljke. Teži
sam za nepuna dva kilograma, ali šta je
tu je. Posao tako nalaže.
A onda, dok sam šetajući tog
popodneva gledao nikuda određeno,
neko me je pozvao. Po imenu. Nikog
nisam poznavao u tom delu grada te
sam bio malkice zatečen. Kada sam se
okrenuo video sam tetoviranog
rmpaliju u potpuno drugačijem ruhu.
Ramiz je nezgrapno delovao onako
tetoviran u pantalonama skrojenim po
meri i u košulji sa zavrnutim rukavima.
Crni prsluk je neizostavan element
svakog krojača, svašta oni metnu u dva
minijaturna džepa, kao i pantljika oko
vrata, koju Ramiz nije imao na sebi tog
dana. Gledajući ga pomislio sam da mu
je bolje pristajala siva treger majica
koju je nosio onda kada smo se
upoznali. U svakom slučaju, gledao sam
u njega u neznanju kako da se postavim.
Nisam znao šta da radim. Trebalo je da
mu priđem i zahvalim mu što je
ispoštovao dogovor i pored svega što se
dogodilo. Neko vreme smo se nemo
gledali, a onda sam mu prišao i zahvalio
mu se. A on me je pozvao da svratim na
kafu u krojačku radnju gde uči zanat.
65