ja imam velike uši da sve ispratim.
Ispod naslova primetih da je ponovljena
crnobela slika od pre nekoliko meseci.
Sećam se tačno kada je to bilo. Valjda
urednici ne žele da zaboravimo kako
gradonačelnik izgleda. Slučajno ili
nemaju noviju? U crnobeloj fotografiji
zarobljeni su Filip, negdašnji heroj
Novog H’Orloa, kako slasno kusa neku
splačinu u društvu svoje prelepe i ne
manje od trideset godina mlađe supruge
Benedikte. Bez poziranja, bez pogleda
preko ramena, najnormalnija, spontana
slika. A oko aparata je uhvatilo i tiskanje
najsiromašnijih Novohorlana u redu za
obrok, štrokave i smrdljive od života na
ulici, ispraznih pogleda i isto tako punih
džepova. Iskreno, divljenja je vredna
činjenica da su se gradonačelnik i
njegova supruga odlučili da ispoštuju
beskućnike.
Filip Kapo je dobar čovek za ovaj
grad. Tvrdim. Možda bi od mene moglo
da se očekuje da kažem da je
nesposobnjaković i da ga mrzim iz dna
duše, možda se tako i osećam, ali, na
žalost, to ne bi bila istina. Sedi krivo,
govori pravo, umeo je da kaže moj otac.
Sve što je Filip uradio za grad posle one
večeri vredno je poštovanja. Sreća te se
neko kao on našao na čelu Novog
H’Orloa. Mnogi od nas bi gledali samo
kako da izvuku dupe u kraj i tutnu
drugome vruć krompir u ruke. Filipov
problem je bio veoma složen i težak.
Jedine ruke koje su mogle da otrpe
vrelinu krompira bile su upravo
njegove.
A zli jezici vele da je Filip
ljubomoran. Svako malo do mene dođe
aber da je prethodne večeri bilo vike i
vriske u njihovoj kući. Polusvet se
naslađuje njegovim problemima. Na
svakom uglu možeš da čuješ komentar:
„tako mu i treba kada u tim godinama
ima ženu kao što je Benedikta“. I u
pravu su. Benedikta je melem za oči i
premija za bilo kog muškarca. A nikada
je nisam video izbliza. Okrznuo sam je
pogledom iz daljine nekoliko puta u
prolazu kako, tobože, kroz naočare
Argus Books Online Magazine #12
razgleda izloge jeftinih radnji u kojima
nema ničega za nju. A Filip, narodski
čovek, zna šta treba da radi kako bi
njegovi građani bili uz njega kad treba.
Benedikta i Filip su često šetali gradom
u pratnji dva lepa momka što će
polomiti kosti svakom ko se usudi da im
priđe nepozvan.
Benedikta Kapo potiče iz ugledne
Novohorlanske porodice lekara. Njeno
„da“ kao odgovor na Filipovu prosidbu
bila je prava senzacija iz razloga koji su
više nego očigledni. A ako se dobro
sećam, pre dvadeset godina njeni
roditelji su izgubili sina. Mislim da je
dečak bolovao od neke teške i neizlečive
bolesti, a oni, iako lekari, znali su kako
će se to okončati. Ipak, borili su se. I
kako to biva u životu, na kraju, nisu
uspeli. Kao kroz maglu se sećam da sam
ih zatekao nekoliko puta u cvećari mog
oca. Tražili su od njega lekovito bilje, a
moj Maksim im je uvek izlazio u susret i
nikada im nije naplatio. Svaki put kada
bi zatvorio vrata za njima, hramao je
kućom podupirajući se štapom i
nevoljno odmahivao glavom. Hvatali su
se slamku, a njihova nauka im nije