stanovnika Novog H’Orloa. I njeno ime
će biti izbrisano iz školskog dnevnika.
Povlačim obarač. Udarna igla probija
kapislu naboja. Metak izleće iz cevi i
pogađa Ziru tamo gde sam želeo. Miris
baruta puni mi nozdrve. Krv prska
izboje obližnje lipe, neman posrće,
tetura se, zariva njušku u vlažni
travnjak, inercija je gura dalje, malo
nedostaje da se premetne preko glave.
Da se premetnula, težina Zire bi smrvila
devojčicu, pokrivila konstrukciju
ljuljaške, verovatno bi je i iščupala iz
zemlje, a ostatak Novog H’Orloa bi
poskočio kad tresne o zemlju. Ovako,
okrvavljena njuška Zire, skršenih
očnjaka, ostaje porinuta na par koraka
od postojanog deteta. Priskočio sam do
Zire i ispalio još dva metka u nju. Tanad
se zari između mišićavog vrata i lobanje
beštije koja staklasto zuri u mene
nemoćna da promeni ishod. Krv provali
iz novih rana. Crna tvar se razliva iz
rana koje sam otvorio i upija u vlažnu i
izrovanu zemlju. A tirkizna svetlost iz
njenih očiju utihnu. Šutnuh je nogom u
glavu za svaki slučaj.
Mrtva je.
Novi svetli pravougaonici polako
ispunjavaju trg u domino efektu,
prizvani pucnjavom, što ovde, uopšte,
nije neobično. Turanje nosa u tuđa
posla je poznata ljudska osobina, a
znatiželja kretena često ume da bude
smrtonosna. Tutnuh Klari pet kinti u
ruku kojom je mogla da prihvati
kovanicu, na drugoj ruci ima samo palac
od rođenja. Ona klimnu glavom, uhvati
me za rub pantalona, stegnu ga i potrča
u pravcu mračnog prolaza gde sam se
sakrivao do pre samo trideset sekundi.
Sa listova obližnje lipe cedi se
kišnica. Izmaglica polako zatvara
poglede. Iz torbe na leđima vadim crni
prekrivač. Radoznale oči ne smeju imati
potvrdu onoga što su videle, šta god da
misle da su videle. Žurno prostirem
prekrivač preko tela Zire. Teški smrad
skoro poništava moj miris lavande, a ja
spuštam dupe na mokru klupu kraj
ljuljaške i palim cigaretu. Uvlačim režući
Argus Books Online Magazine #12
dim duboko u pluća i čekam da komšije
pogase fenjere.
Zaudara memla. Zaudara miris
strvine kojim odiše telo Zire i kad nije
mrtva kao sada.
A dosada od kiše ne prestaje.
Posle toliko vremena nebjašnjivi
osećaj ushićenja tutnji mojim telom. I
olakšanja. Još jednom sam uspeo.
Meštani Novog H’Orloa nisu saznali da u
prvom mraku grada, pored straha od
metka, noža ili batine postoji još jedan
razlog za strah. A on neizostavno sa
sobom vuče neizbežnog, vernog i
pritajenog, slugu, gotovo opipljiv
pramen beznađa u svakom ko bi mogao
da tokom noći natrči na njih.
Na Zire.
*
Ovog jutra sunčevi zraci padaju na
Novi H'Orlo pod kosinom i senče
oronule fasade trošnih zidova.
Razotkrivaju nagomilanu setu koja
samo što se ne sruči na trotoar. Pritom, i
jaukne. Da te milina podiđe. A oko mene
sve uspeva da bude nekako
narandžastocrveno. I žuto. Uz to, sveže
je i dovoljno vlažno. Vlažno do te mere
da mogu da vidim svoj dah.
Ume to da bude lep osećaj.
Volim period pred zimu. Zime ovde
najavljuje sirovo hladna jesen, kao što je
ova. A ako se jesen zainati i obeća
hladnu zimu ona i ispuni obećanje na
kraju. Snežne krpe natovare grad s
najmanje pola metra snega što u velikoj
meri znači da ćeš se dobro oznojiti ako
želiš da odeš s jednog kraja grada na
drugi. Tada nam fijakeri nisu od koristi,
a ni bicikli, već saonice koje vuku konji
ili poneki izgladneli pas. Srećom, Novi
H’Orlo je okružen poljima prirodnog
gasa i šumama te i mi imamo aduta u
rukavu kojim zimi mašemo ispred nosa.
Naravno, njih zima i loše vreme ne
sprečava da mi zagorčavaju život i
izvlače iz tople sobe u sred noći. No,
dobro. Da nema Zira ne bih mogao da
sada sedim na ovoj neudobnoj metalnoj
62