smrdljiva sluz curi iz bezbožničke utrobe i sliva se niz fasadu. Zapalio bih cigaretu, ali nešto mi govori da nemam puno vremena na raspolaganju. A nikako ne bih voleo da budem zatečen spuštenih pantalona. Preostalo vreme koristim da što bolje osmotrim teren. Pozornica je skoro spremna, a vremenski uslovi su daleko od idealnih. Tmurno je i previše mračno, ali šta je tu je … nije ona ovde zbog mene, ja sam, ovde i sad, zbog nje. Već mogu da je čujem. Povetarac donosi zagušujući miris strvine. Odvratni smrad. A godine iskustva istančale su moja čula. Još malo pa ću moći da je vidim. I uprkos tome što me je mesec noćas izdao i što su petrolejke u parku gotovo sve porazbijane. Tinja samo jedna. Ona najudaljenija od mene.
Čujem dahtanje. Čujem laptanje jezikom. Negde između je zamešan i pozadinski šum opreznog prikradanja. Iz ulice nasuprot meni pojavljuje se izdužena senka, njuška se povlači pribijena uz granitne ulične kocke. Pre nego što se sasvim ukaže, jasno je da je to stvor koga čekam. Mogu da čujem i kako bale kaplju iz stvorovih čeljusti i mešaju se s kišnicom koja curi mrežom kanalića među kockama.
Zira podiže veliku glavu zaraslu u gusto krzno. Gleda ka ljuljašci. Vadim pucaljku. Stežem rukohvat. Oprezno zatežem oroz i registrujem oprezni, jedva čujni klik. Trnem jer Zire imaju istančano čulo sluha, uverio sam se u to. Više puta. Njuška iz koje u ovoj vlažnoj večeri kulja para je dugačka i široka, na samom vrhu nekako mačija. Čulo mirisa Zira je tek nenadjebivo. Zato sam okupan lavandom.
A beštija me još nije primetila. I to je dobro. Sve se odvija po planu. Za sada. Vidim kako ispitivački pravi dva koraka, dva proreza usađena u njenu glavurdu iz kojih isijava tirkizna svetlost Zira proverava da li ju je devojčica primetila. Gleda je nekoliko sekundi, kao da ocenjuje kojim sve putanjama Klara može da pobegne, podiže se na zadnje noge, dostiže moćna tri metra visine, a onda – rika! Grleni urik Zire preseca me napola i posle toliko godina. Baca se na sve četiri šape i grabi kroz mrak. Grabi ka ljuljašci. Gipkim pokretima Zira cepa gustu masu mraka i izmaglice. Imam utisak da se tlo pod zverinjim nogama nabire kao tepih na uglačanom podu. Gotovo da kandžama izglavljuje kocke iz zemlje i odbacuje ih naokolo.
Klara zna da je vreme. Ustaje sa ljuljaške i okreće se ka Ziri. Treba da beži, treba da misli kako da spase goli život, međutim, ona, jednom rukom, onom na kojoj ima sve prste, pridržava hladni lanac ljuljaške. Čini mi se da vidim smešak na njenom licu, što je poprilično nemoguće s obzirom na to da sam daleko od nje.
Moja, ne preterano bujna mašta, poigrava se sa mnom.
Istupam iz bezoblične tmine prolaza ostavljajući da mi zid zgrade čuva leđa. Šest naboja imam. Trebalo bi da bude dovoljno. Kandže zveri grebu granit. Mogu da zamislim kako izbijaju varnice. Koža na vratu mi se nabira i osećam kako mi se nelagoda provlači odećom. Tlo pod mojim nogama podrhtava. Kleknem na koleno.
Nenadno, pravo pred mene, na kocke pade rasčetvoren svetli pravougaonik. Sused iz zgrade koja mi čuva leđa čuo je riku i rado bi gledao direktan prenos. Nadam se da je toliko pametan da ne otvara prozor.
Dođavola, imaću problema s viškom očiju kasnije … ako bude postojalo, kasnije.
Dugačka i vlažna cev mog oružja cilja u grudi nestvarno brze crne senke. A Klara ne mrda. Kakvo dete, umesto da beži glavom bez obzira, drži pažnju Zire, da ne bi promenila pravac. Pravi sam srećnik što sam je našao.
I ciljam u preticanju. Kao i uvek kad mi je Klara svojom hrabrošću servira na poslužavniku. A Zira je već u parku i nalazi se na tri dužine od neustrašive devojčice i siguran sam da je, ukoliko promašim, više neće biti na spisku
Argus Books Online Magazine # 12 61