Miljan Marković
KLARINA LJULJAŠKA
(odlomak iz romana)
Uvertira
Na Orbisu ima mnogo provincija,
kažu stari i mudri, a takvih je malo u
mom rodnom gradu. U Novom H'Orlou.
A ono što nikako da nam kažu je kako je
tamo? Ili kako da odemo odavde?
Iskreno, sumnjam da i oni znaju.
Vremenom je prestalo da me zanima
to šta bi oni izvoleli da mi kažu, a više
mi nije ni važno njihovo mišljenje.
Krenuo sam drugim putem i odustao od
racionalnog tumačenja očiglednih
znakova verujući instinktu. Vođen
osećanjima, a ako hoćeš sebi da
zagorčaš život kraći put ne postoji.
I na samom kraju, pošto provedeš
neko vreme u proučavanju i tumačenju
znakova čije si značenje prenebregnuo,
ostavio ih za kasnije ili se nikada
ozbiljno nisi pozabavio njima, shvatiš da
si pogrešio. Nit što para tkaninu zagrabi
bez pardona i posle nema nazad, moraš
da otrpiš, a onda po pravilu dođe
trenutak kada shvatiš da su ti ruke pune
potpuno bezvrednog prediva. A to
predivo predstavlja samo balast,
opterećenje koje će te mučiti u danima
koji nadolaze jer se sve već odavno
odigralo i završilo. Prašinu sa fotografije
ne treba brisati, treba fotografiju
duboko gurnuti u fioku ormana pod
okrilje paučine, treba ostaviti po strani
strah od lica što vrebaju sa njih i mrvice
potisnutih emocija kojih više ne želiš
biti deo.
A moja lična agonija počela je pre
malo više od tri meseca, one noći kada
sam posle uobičajenog rvanja sa Zirama
kročio u Orhideju, a početak kraja
Novog H’Orloa je već odavno bio
započet.
To sada znam.
Argus Books Online Magazine #12
Andante
U kasnu jesen na Novi H’Orlo se rano
spusti mrak. Noć prožme magluština i
ne izbija iz grada bez obzira na godišnje
doba. U ljude se uvuče bolesni osećaj
blaženstva, jer volimo mi tako.
Dođavola, zašto ne bismo? Udobno nam
je, a nema ni izbora.
Iz turobne tmine potmulo i skoro
neprimetno navire sablasni klopot.
Odnegde se čuje otiranje metala o
metal, a ja sam miran kao jezero. Ništa
ne čuka po slepoočnicama, ne pumpa
me adrenalin. Spreman sam.
Devojčica se ljulja na ljuljašci, na
trideset koraka mraka, udesno od ivice
zida iza koje se krijem. Zove se Klara.
Njiše se nehajno, tek da škripa lanaca
proizvede izluđujuću zbrku zvukova što
ledi krv u žilama. Haljinica i srozane
bele čarape na njenim nogama bleskaju
u tmini poput krljušti ribe u vodi. A
radosni zamasi ljuljaške koji bi mogli da
je povedu u široki zagrljaj neba izostaju.
Ljuljanje je ugušeno iščekivanjem,
usporeno strepnjom, zaleđeno
strahovima koje samo dečji mozak
može da osmisli.
Grize me savest. Sva sreća te ne
mogu jasno da vidim izraz Klarinog lica.
Da mogu, bojim se da bih na njemu
video nešto što bi me nateralo da se
možda, samo možda, predomislim,
pošaljem je kući Naravno da to neću
uraditi, ako treba da završim posao,
želim da završim što pre. A Klara je
svesna da će, bude li okasnila, vrlo brzo
otići tamo gde je prerano za nju da
bude.
Svako od nas misli da mu je prerano
za tamo i, stoga, pažljivo se oslanjam na
zid. Vlažan je i ljigav, kao da zelena i
60