nešto što je potpuno poricalo tvrdnju da
život ostavlja neizbrisive tragove. Bio je
neispisan list, ukrasni detalj u
nepročitanoj zbirci knjiga. Dolazila sam
i ranije u iskušenje da otvorim tu knjigu,
ali je strepnja da ću naići samo na
prazne strane bila dovoljna za
odustajanje.
- Ne znam, kako? - promrmljala sam,
svesna da ovoga puta neću moći da
izbegnem suočavanje sa potvrdom
svojih pretpostavki.
- Uvek postoji način. Zar nikada niste
podelili svoje nedoumice sa nekim? -
odgovorio je mirno kao da razgovara sa
detetom koje se našlo pred svojim
prvim pitanjem.
Ljutilo me je podsećanje na osnovu
mog literarnog pristupa u gradnji
odnosa u pričama: da sva osećanja i
potrebe nepodeljene predstavljaju
privid koji se i nije dogodio, da radosti i
tuge nesaopštene bliskim prijateljima
postaju nestvarne. Nemušti ne žive
život ljudi, već riba ograđenih staklenim
zidovima akvarijuma, kroz koje je
moguće viđenje ali ne i doživljavanje.
- Čitali ste moje knjige? - upitala sam
tek da potvrdim nešto što je ionako bilo
jasno.
- Zar vas to čudi? Uostalom, ovde to i
nije neki prekršaj. Nije predviđen logor
u logoru.
Shvativši da moja pređašnja
pretpostavka o njegovom potpunom
neiskustvu očigledno nema dovoljno
osnova, počela sam da ga posmatram
drugim očima. Možda je i moja
potaknuta sujeta bila razlog; bio je to
prvi slučaj u proteklih nekoliko meseci
da me neko prepoznaje.
- Čitanje mojih knjiga, napolju, već
više godina nije dozvoljeno, a ovde
knjiga uopšte nema. Zbog toga mi nije
jasno kada i gde ste mogli da ih čitate.
Suviše ste mladi, ako smem da
primetim.
Argus Books Online Magazine #12
- Očigledno je da vaša moć opažanja
više nije tako oštra. Moram da priznam
da sam malo razočaran. Začudili biste se
kada bih vam pobrojao sve mogućnosti.
Jednostavno sam se okrenula i otišla.
Suviše me je iscrpeo ovaj kratak
razgovor posle više meseci ćutanja,
mada je mnogo više ostalo neiskazano,
nego što je rečeno. Morala sam da u
samoći ponovim ovu scenu; teško mi je
bilo da poverujem u slabosti koje mi je
pripisao.
Moj san sa pisaćom mašinom
ponovio se sa većom žestinom nego
ranije. Naučila sam da se ne opirem, te
se voljno uključih u moru koja me je
opsedala. Pošto me je jutarnja svetlost
konačno probudila, igra sunčanih zraka
na mom ležaju razbila je u komade
celinu sna, tako da ju je, potom, bilo
nemoguće protumačiti. Delovi sna su se
kovitlali u meni mešajući se sa svesnim
težnjama koje mu nisu pripadale.
Odustala sam od pokušaja da ih
povežem znajući da to moje nesvesno
traži reprodukciju mojih knjiga.
Uostalom, i budna sam bila načisto s
tim.
Spremala sam se za svakodnevno
traganje po ploči za narudžbine kada
me je Kahak, nenadano, presreo na
vratima moje kuće. Ušao je ne poštujući
osnovna pravila ponašanja i zatekao me
nedolično obučenu. Zbunila sam se i
pokušala da prikrijem svoju nagotu.
Njegov pogled me je razoružao.
Posmatrao me je kao da među nama
nema nikakve razlike. Stajao je sa
arakom papira u rukama i na licu mu se
čitala ozarenost što će me obradovati. I
ništa više.
- Doneo sam vam pribor za pisanje. -
Izrekao je u jednom dahu i kao da je
iščekivao moje izraze oduševljenja.
- Sačekaj da se obučem. - Stid je u
meni prevladao i skoro pobegoh iz sobe
6