Otpozadi, da ne govorim. Vazduh sam
normalno počeo da udišem tek kad je
Ljudmila počela da se zajebava oko
brave na ulaznim vratima. Disao sam
duboko kao na sistematskom pregledu
za rad na visini. Prokleta vrata se jako
brzo otvoriše. Toliko brzo da se nisam
ni minimalno pripremio za novi napad.
U mrklom mraku hodnika dorvasmo se
do prostrane sobe u kojoj je bilo
kudikamo svetlije. Te bele junske noći i
u Moskvi znaju da budu svetle. (U
Lenjingradu su znatno svetlije.)
Prostrani krevet, iz koga kao da je
minut nazad ustao spavač, dodatno je
osvetljavao sobu svojom besprekornom
belinom čaršava. Oslobodih se
Ljudmilinog rvačkog zahvata što me
gušio i uspeh da spustim na masivni sto
bliže prozoru, torbu s foto-aparatom i
flaše dok su još čitave. Nastade magija i
Sting se začu odnegde. Ljudmila je
stajala s daljinskim upravljačem i
izgledala je čudnovato. Kao da je merila
nešto u svojoj glavi. Oduvek sam znao
da je napad najbolja odbrana te
oduzevši joj onaj upravljač iz ruke
krenuh da je obučavam parternim
tehnikama džudoa. Sad se ona oslobodi
iz mojih okova i odskakuta do stola po
flašu šampanjca. Pre no što ga otvori
jednim pokretom skide ono malo
haljine se sebe. Eh, sad je prizor postao
znatno zanimljiviji, što odgovorno
tvrdim kao istinski poznavalac i cenitelj
kontura ženskih tela što se naziru u
polumraku. Prasak koji je proizvela
flaša trgnu me iz misli u kojima sam
nesvesno poredio linije tela prethodno
viđenih sa ovim što sad imam tu pred
očima, na dohva t ruke. Ono što je
sledilo, moglo se okarakterisati kao
nova sportska disciplina u hvatanju
kapljica slatke tečnosti sa glatke kože i
izbočina na telu gde su se te kapljice
sakupljale u minijaturne barice. Lovio
sam ih još dok su klizile... Savesno sam
to radio, ne dajući ni jednoj da pobegne.
Ukusi i mirisi su se mešali sa mirisom
parfema i ženske kože. Kod treće flaše
se i Ljudmila prepustila čarima lova na
mom telu, gde su se njene pune usne i
jezik s umećem dokazivale kao vrsno
oružje u rukama iskusnog lovca. Sve je
Argus Books Online Magazine #12
bujalo od strasti i samo se očekivala
erupcija. Kasnije gužvanje posteljine i
zvuci preplitanja dva tela s neizbežnim
zvucima koje je proizvodila
konstrukcija kreveta pretili su da
nadjačaju i diskretnog Stinga koji je
dopirao iz svih uglova.
Tišina... Njeno ravnomerno disanje i
njena glava na mojim grudima, a njena
bujna kosa na mom licu i mojim ustima
su samo raspaljivali moju izopačenu
želju da i pored svega što se dogodilo
pridodam ovom činu još nešto. Kao na
tortu kad dodaješ šlag. Šlag je za mene
oduvek bio zvuk pada zavesice na mom
„Kanonu“. Ono blago rasejano jutarnje
svetlo mi je sam svevišnji poslao ne bi li
ovekovečio ovaj događaj vredan
pamćenja. Tiho, da ne remetim
ravnomerni ritam disanja iskobeljah se,
a već sledećeg trena foto-aparat se nađe
u mojim rukama. Čaršav što ne prikriva
a naprotiv otkriva predivnu figuru i
linije ispuniše kadrove u nizu. Prvo sam
se ja kretao menjajući ugao snimanja a
vrlo brzo se i moj objekat priključi
seansi. Ejjj. Glee... Shvatio sam sve.
Moj model je ponovo učestvovao
aktivno u stvaranju nečega što bi se
moglo nazvati umetnošću, a ja sam
nastavio da škljocam praveći se da to ne
primećujem. Kakvi kadrovi se nanizaše.
Ne izdržah, zapalih cigaretu te sedoh za
onaj masivni sto. Sto je ličio na one
kabinetske stolove velikih naučnika ili
pisaca. Sakupljao sam utiske dok se prvi
zraci sunca ne umešaše u našu priču.
Sunce zna da obogati kadar na samo
sebi svojstven način. Još koji kadar i film
se završi. Nisam ni hteo više da snimam.
Praznina nastala saznanjem da filma
više nema ispuni se znatiželjom. Na
stolu su stajale male fotografije u
ramovima. Na svima je bila Ljudmila i
još nekakav muškarac lepog izgleda. Ma
bio je lep kô slika. Kunem vam se da
takve crte lica odavno nisam video.
– To je moj muž – začu se glas iz
dubine krevata. Sa desne strane imaš
fioku i otvori je – nastavi sa
instrukcijama Ljuda. Ja je otvorih i
izvadih svežanj fotografija na kojima je
bio dotični sa nekom mladolikom
plavušom. Pojedine poze na fotkama su
34