u najmanju ruku bile neprilične za oženjenog čoveka. Ništa više nije govorila. Sve je bilo savršeno jasno. Sledećeg trena je ustala, ogrnula se čaršafom i prišla mi. Lagano dodirivanje usana što podseća na poljubac i šaputanje na uvo reči što na naređene liče.
– Htela bih sve fotografije, ama baš sve, da vidim što pre. „ Nagrada sledi“ su bile poslednje reči što ih je izgovorila odlazeći verovatno da se istušira.
Bio sam brz u svom nestajanju. Iznenađujuće brz, moram priznati. „ Nagrada sledi“ je parola koja mi se ureza u svest raspaljujući moju ionako bujnu maštu. Čudne stvari se dešavaju u nizu kao nekakvo nepisano pravilo. Dok sam vozio kola ka mojoj radnji na radiju je emitovana pesma u kojoj su, mogu da se zakunem, neki od stihova glasili:„ Nagrada sledi“. Koji mi je bre! Je l’ ja to otkačinjem. Kasnije dok sam u laboratoriji izrađivao fotografije mislio sam na tu famoznu nagradu mada negde na periferiji mozga poče da mi se pojavljuje onaj nesvakidašnji lepotan koga je Ljudmila oslovljavala sa „ moj muž“. Šta ako se baš on pojavi pri primopredaji „ nagrade“. Šta ako i on poželi da me koječime nagradi, onako usput od milošte. Ko ono reče da je samo posao fotoreportera na kriznim žarištima Bliskog istoka opasan. Ko se uopšte razume u opasnosti koje vrebaju poštene fotografe skoro iza svakog ćoška?
Proces stvaranja odličnih fotografija je tekao kao po loju. Unapred sam se radovao svakoj sledećoj fotki ma ko da je na njoj bio izobražen. Uvek se po onim prvim fotografijama naslućuje i konačni ishod, da ne kažem „ finale“. Finale sam izrađivao sa posebnim guštom. Sve je bilo crno-belo, sočno, sa prefinjeno naglašenim linijama tela. Radovao sam se i naknadnim uživanjima u tim istim kadrovima u nekim drugim tehnikama izrade i kadriranju bitnog. Samo meni bitnog. Sve sam spakovao po kovertama odvojivši bitno od onog manje, i trkom nazad po svoju zasluženu nagradu. Razmišljao sam o vrsti nagrade koja bi mi sad naročito legla, ovako neispavanom, izgužvanom, no sa sjajem u očima. Sjaj je jedini čupao stvar. Ponosan sam na posedovanje tog sjaja, makar on bio izazvan i besanom noći i suzama u očima.
Ne znam tačno koliko je vremena prošlo od mog ponovnog ulaska u zgradu iz prethodne noći. Vreme je sasvim odlutalo postajući nebitno. Kao u nekom zanosu uhvatih sebe kako se nerviram nešto dužem čekanju lifta. Žurilo mi se. Evo me tu sam, na tim vratima... Pritiskam zvono, a potom i lupam šakom po vratima, zlu ne trebalo.
Vrata se otvoriše i na njima se ne pojavi Ljudmila. S rečima: „ Polako mladiću, gde gori“, stvori se figura visokog lepotana domaćinski raspoloženog prema pragu na kome je stajao. Odmah sam ga prepoznao, baš kao da sam mu ja radio one portrete na kojima je fantastično izgledao. Korakdva iza lepotana stajala je Ljudmila u prelepoj svilenoj kućnoj haljini prislonjena na štok od vrata „ one“ sobe. Ona preuze na sebe objašnjenje o tome ko sam i šta sam ja u njenom životu. Koverte preuze lepotan uzvraćajući mi sličnim rečima „ vaš honorar“. U odlasku čuh još njegove reči „ ukoliko nam još budete bili potrebni, sam ću Vas naći“.
Vreme... Vreme leči sve. To svi kažu tešeći sebe jeftinom frazom izgovorenom baš onim neizlečivim bolesnicima koji je i izmisliše kao svoju terapiju. Meni vreme nije ni objašnjenje dalo. Nikakvo. Samo nagađanja. Verzije su se u dokona vremena smenjivale, takođe ne dajući rezultat. Ja sam skoro svaki put kad se ukazivalo slobodno vreme provodio radeći na onim kadrovima, one junske noći. Prošlo je i nekoliko meseci od tog događaja, kad se u mojoj radnji pojavio onaj lepi dasa sa željom da mu izradim ponovo neke od onih fotografija. Hteo je da budu u velikom formatu s paspartuom i odgovarajućim ramom. Sve kako sleduje. Bili su to oni aktovi njegove supruge meni posebno dragi. Njegovo izlaganje koje sam slušao sa neskrivenim čuđenjem je završio rečima „ Nagrada sledi“.
Argus Books Online Magazine # 12 35