restorana sa zadnje strane, tamo gde mi radnici sfere usluga i parkiramo svoja skromna vozila. S čeone strane restorana su parkirana vozila gostiju, da bi se videla i da se takmičenje u prestižu ne bi prekidalo nikada. U restoranu sam sada bio samo s foto-aparatom, koji je bio prebačen preko ramena, a za onim mojim stočićem me sačekalo prijatno iznenađenje. Na velikom ovalu nađoh svakave đakonije sposobne da utole glad. Boca gruzinskog crnog vina podiže moje i tako dobro raspoloženje do zavidnih visina. Život je sjajna tvorevina svevišnjeg i u njegovo ime otpih nekoliko gutljaja prevashodne tečnosti boje venozne krvi. Cigareta pride i oči se ponovo vratiše svom starom poslu. Oči se kod fotografa nikad ne odmaraju. Uvek se može pojaviti nešto dostojno fotografisanja. Nasmejah sam sebe ovom konstatacijom svestan da ove večeri moje oči imaju samo jedan cilj. Ljudmila je bila taj cilj. Gužva u Sali je polako počela da jenjava. Na mom starom komandirskom satu se vreme opasno približavalo fajrontu to jest ponoći. Slavljenica je polako počela da ispraća svoje goste. Interesanti su oni što i u odlasku ispijaju naiskap čitavih 100 g votke s rečima „ na posašok“. U prevodu... Jebem li ga, sikteruša, valjda. Nešto tako, nisam baš siguran. Tih poslednjih 100 g su imali posebnu vrednost. Možda su maler razbijali njome. Ko će ga znati. Smanjenjem broja ljudi u Sali ja počeh da se zaokrugljujem kako Rusi kažu. Da završavam početo i ujedno se pripremam za odlazak. Dopih ono vino boje venozne krvi i krenuh ka mom omiljenom modelu ove večeri. Ups... I uglancani ljubitelj argentinskih plesova je bio tu, doduše nešto izgužvaniji. Bio je i dalje lep kao na lutriji da je izvučen. Srcelomac je stajao u pozi a la Henri Bogart naslonjen na jedan od mnoštva mermernih okruglih stubova. Očito da je svojom pojavom zavodio sve ukrug bez obzira na godine i pol. Neprilike osećam na kilometre i obično mi u stomaku zaigra nešto u takvim slučajevima. Mučnina ovog puta nije bila jakog inteziteta. Daj bože da ne grešim ovog puta. Ljudmila mi blagim naklonom glave svojstvenim nekome ko poseduje plemićku titulu dade znak da priđem. S radošću prihvatih ulogu njenog sluge, lakeja, telohranitelja odanog i dokazanog kroz vreme. Tako je izgledalo gledano sa strane, ukoliko je neko uopšte gledao šta se dešava na kraju ove celovečernje predstave.
– Molim te, hoćeš li da me otpratiš do kuće – prozbori dubokim, maznim glasom ne ostavljajući mi ni najmanje šanse da negativno odgovorim. Istovremeno je i gaučos sigurnim koracima grabio ka dami govoreći da je njegov automobil sa šoferom spreman ispred glavnog ulaza. Možete li zamisliti, situaciju. Kao u Puškinovo vreme. Nadam se da do dvoboja neće doći. Dok se dama izgubi u omanjoj prostoriji gde se najverovatnije preodevala, ja na čistom srpskom jeziku spominjući anatomiju, hirurgiju i rodbinske veze objasnih uštogljenom da je bolje da se izgubi i ne izaziva međunarodni konfikt. On se okrete bezpogovorno i ode do telefona u uglu. Stvarno „ govori srpski da te ceo svet razume“. Istina živa. Zadovoljan sobom i svojom sposobnošću ubeđivanja, sačekah Ljudmilu koja je upravo sa šefom restorana završavala razgovor. I ja se pozdravih sa Jurkom a on mi predade kesu s nekim flašama. Po formi bih rekao da je šampanjac bio u pitanju. Pomogoh dami da obuče predivnu bundu od norke te uzeh iz njenih ruku pozamašnu torbu. Krenusmo i ja se obradovah što plesača nema ni od korova kako se u našem narodu kaže.
Usr’ o se frajer. Sa mnom će on da se kači – šaputao sam sâm sebi pucajući od zadovoljstva. U stvari ne sećam da je i reč rekao, a kamo li da se kačio. Samo je otišao do telefona.
Uđosmo u lift i ja pritisnuh – 1, podrum tačnije. To je onaj izlaz za poslugu pred kojim se i nalazila moja lada. Otvorih dami vrata i to jedva jer su mi ruke bile zauzete a sadržaj bacih na
Argus Books Online Magazine # 12 32