predelu stomaka mi je govorio da
inteziteti tih dodira nisu ni približno
jaki kao onaj Ljudmilin „udar groma“.
Meni su noge trnule pri samoj pomisli
na onaj dodir. Zašto baš njeno koleno
odradi takav efekat kad je bilo kud i
kamo lepših i znatno mlađih.
To ne znam i ludeću do kraja života
tražeći odgovor. Gotovo svaki slobodan
sekund pogled mi je lutao po sali tražeći
nju. Koji mi je – pomislih nezadovoljan
samim sobom. Zaćorio sam se u ženu
kao da mi je prva u životu. U neku ruku i
jeste. Ovakve što ladno mogu elektro-
šok da izazovu ne srećeš svakodnevno.
Retkost i to neprocenjiva. Ponovo sam
se vratio događajima u Sali. Sad sam već
iskusno velikim zum-objektivom ne
učestvujući u događaju onako izdalja,
kibicerski, lovio kadrove za svoju dušu.
Šta se sve tu moglo videti. Vrludanja,
zanošenja, nečija ruka na mestu gde ne
bi trebalo da bude, (ono bar iz
pristojnosti), pogledi što prizivaju greh,
prikriveni gnev u očima i ništa u
pogledu. Kažem ništa jer je takav pogled
odavno već sasvim zamućen i ne vodi
nikuda. Verovatno još uvek može samo
da registruje tamu od svetlosti. Takvi
pogledi ni foto-aparatu nisu interesanti,
to odgovorno tvrdim. Gazdarica večeri
je sada za divno čudo bila preodevena u
tananu haljinu od nekakve pamučne
tkanine što se pripija uz svaku poru
njene kože. Naravno crne boje. Dužina
haljine tik iznad kolena još više je
naglašavala raskošnost tela sa svim
oblinama koja su neodoljivo podsećala
na violinu u svoj sv