materijal poče da se množi. U takvim
momentima „Kanon“ i njegovo
automatsko premotavanje filma su bili
izvanredni. Brzo i efektivno... Sve sam
stizao, iskusno koristeći pauze za
menjanje pozicije snimanja želeći da
kadrovi budu neobični, netipični, da se
tačnije izrazim. Muzičari krenuše da
pogađaju polupripite pojedince svojim
tonovima te i ples započe.
Kovitlac se stvori bez ikakvog reda i
pravila što beše jedini propust onog
čuvenog „tamade“ iliti „starog svata“, u
prevodu na naš jezik. Podijum za ples je
bio premalen za onoliki broj igrača, što
se na brzinu zagrejao alkoholom. Neki
od plesača i plesačica počeše da plešu
približavajući se opasno blizu stolovima
na kojima su kristal i porculan bili već
prepunjeni raznim đakonijama i
alkoholnim pićima za svačiji ukus. Po
koja čaša napunjena šampanjcem
prevnuta slučajno i razbijena o pod,
isflekane dame i njihovi kavaljeri za
divno čudo bez ikakvog uzrujavanja su
ispratili sve te incidente rečima „nek to
bude za sreću“. Za sreću naše
slavljenice, uglas s podignutom čašom i
u horu otpevaše gosti, a ja sve to
iskusno ovekovečih mojim gosn –
„Kanonom“ kako sam od milošte voleo
da mu tepam. Još jedan detalj mi ne
promače i to itekako bitan. Ljudmila ni
jednom otpozdravljajući gostima ne ispi
čašu do kraja. Ovlaš doticanje hladne
tekućine njenim usnama i po koja kap u
grlu. To je bilo sve... Nečuveno za
ovakve događaje ali hajde sad, ima nas
raznih i ko će znati pravi razlog ovakvog
njenog ponašanja na sopstvenoj
proslavi. Kadar za kadrom i moja,
možda i prekomerna zagledanost u
njeno lice, makar i preko zum-objektiva,
ne promače nekim personama kojima
se to očito i nije baš sviđalo.
– Alo, mladiću, obratite malo pažnju i
na druge goste! Evo na primer na moju
dragu koja bi takođe želela da joj ostane
za uspomenu fotografija sa ove večeri,
pogotovo ako je uslika nadaleko poznati
fotograf kao Vi, na primer. – Lukavo
Argus Books Online Magazine #12
nema šta, s njegove strane, rečeno lepo i
ne ostavljajući prostora za povlačenje.
Saglasih se, i ubrzo se red stvori u onoj
mojoj improvizovanoj studiji gde počeh
da snimam portrete. Pojedinačne i
grupne... Naporni su ljudi u pojedinim
momentima i kad su trezni, a kamoli
pripiti... Svejedno sam radio s radošću
jer sam video da to narodu predstavlja
zadovoljstvo i da se naš kontakt
ostvaruje lagano bez ikakvog ustezanja
koje bi se eventualno i na fotografijama
moglo primetiti. Bio sam svoj na svome
i uživao sam u tome. Mlade žene
raskošnog izgleda, odevene po
poslednjoj moskovskoj modi izvijale su
svoja zmijska tela, iako to apsolutno nije
bilo potrebno pri snimanju portreta.
Nekako kao slučajno pokazivale su sve
svoje moćne atribute, rekao bih po
navici. Žene i mačke su ista stvorenja to
odgovorno tvrdim. Koketiranje s
razlogom i bez, sasvim su prirodna
stvar i za to im nisu potrebne ni molbe
ni naređenja. To rade iz ljubavi k
egzibicionizmu ili osvajanju svega što se
osvojiti dâ. Osvajači su to, i to oni što
bez milosti osvojene gaze svojim
nožicama dok gaženi uzdišu od
zadovoljstva. Moram zapaziti da su se i
u tom momentu, u žurbi između
okidanja kadrova i zamene
zainteresovanih dama, dešavali razni
dodiri raznim delovima tela. Jesam
zaluđen, majke mi, ali rekao bih ne do
tog stepena. Nečije dobrostojeće grudi
se dodiruju s mojim dok se istovremeno
trudimo da u uskom prolazu između
stola i zida, prođemo do stolice na kojoj
ja postavljam modele nameštajući im
ruke, ispravljajući ih u leđima govoreći
im gde da gledaju i šta da gledaju. Ne, ne
kažem da nije bilo ama baš nikakvih
inpulsa jer zaboga smesa mirisa: znoja,
alkohola, disanje zavrat, držanje ovlaš
oznojenih ruku, treptanje
namontiranim dugim trepavicama i
dodiri kolenom što mrtve dižu, ne
ostavljaju ravnodušnim ni veće
profesionalce od mene. Istovremeno,
nekakav merni instrument, negde u
30