poznavanjem ruskih narodnih izreka.
Dakle tih dana i moje fotografije za
pasoš i druge dokumente su bile nekako
posebne. Svi su prepoznavali ruku
umetnika, božiji dar, nesvakidašnji
talenat itd. Ljudi su videli čudo, jer su to
hteli da vide. Čuda iskreno rečeno nije
bilo, ili ne u tolikom obimu, ali ne
očekujete valjda da ih ja sam na svoju
štetu u tome razuveravam.
Braćo i sestre Rusi vama se sviđa
moj rad i nek vam je na zdravlje govorio
sam u sebi sve vreme zauzet
računanjem zarade koja je svakim
danom poprilično rasla.
Moglo se reći i onako srpski „dok
jednom ne smrkne, drugom ne osvane“
ali u sebi naravno. To je samo sticaj
okolnosti i ništa više.
Znao sam da to doveka ne može da
traje te sam se svojski trudio da ne
propustim ni jednu od ukazanih prilika,
i sav posao obavim na sveopšte
zadovoljstvo. Zvali su me na svadbe,
rođendane, bankete, sahrane, iz
sažaljenja, samilosti, solidarnosti i ko
zna kojih sve pobuda ne zaboravljajući
da napojnica bude pozamašna. Zaboga
pa nećemo se brukati pred čovekom čiju
zemlju zveri bombarduju i čija je
porodica izložena životnoj opasnosti.
Samo je to bio sticaj okolnosti i ništa
više, da na tome završimo sva
pravdanja i objašnjenja.
Nego da se vratimo onom banketu o
kome i počeh da besedujem. Na samu
svečanost sam došao po dogovoru sa
slavljenicom nekih dva sata ranije. To je
bilo dogovoreno jer je dotična imala
nekakve svoje vizije o tome šta bih ja
trebalo da odradim. Takav način
saradnje sam maksimalno izbegavao jer
je to ubijalo svakakvu vrstu kreacije
koja je itekako potrebna u ovom mom
poslu što se ponegde i s umetnošću
dotiče. Profesionalnost bi trebalo da se
ispoštuje u svakom slučaju, bilo je jedno
od mojih osnovnih pravila. Na samom
ulazu u salu me je sačekao „tamada“. To
je ruski naziv za čoveka, najčešće
profesionalca koji je zadužen za vođenje
Argus Books Online Magazine #12
programa od samog početka pa do
poslednjeg gosta. Dakle u nekom smislu
kolega s kojim je saradnja itekako
potrebna jer uglavnom on je taj koji će
gozbu povesti i dovesti do usijanja, a
moja bi dužnost bila da to ovekovečim
ne propuštajući ni jedan bitan momenat
o kojima će se još dugo govoriti u
krugovima naklonjenim slavljenici i
onima koji to nisu. Tamada me je
sproveo do samog početka ogromne
sale u kojoj su stolovi bili postavljeni u
obliku ćiriličnog slova P u čijem je uglu
sedela slavljenica razgledajući nekakve
papire. Na zvuk naših koraka podiže
pogled i hitro ustade krećući nam u
susret osmehujući se, reklo bi se
iskreno! Na korak od nje tamada nas
predstavi jedno drugom i ja pružih ruku
narušavajući pravilo u Rusiji gde se
muškarac i žena pri upoznavanju ne
rukuju već samo naklonom glave
pozdrave. Njena ruka u mojoj i
ukrštanje pogleda mimohodom, uz reči
što se uvek izgovore, a ništa ne znače
stvoriše nepotpunu ali interesantnu
sliku o Ljudmili Ivanovnoj kako se tad
predstavila. Možda i nepristojno s moje
strane ali zato munjevitom brzinom
odskenirah od glave do pete osobu koja
će biti centar pažnje ove večeri. Srednje
visine, bujne crne kose što pokriva gola
ramena, crne haljine na bratele dugačke
da duža ne biva, neverovatno skrojene,
sposobne da prati svaku liniju
neverovatnih oblina žene reklo bi se
srednjih godina. Da, oči i osmeh behu
nešto posebno što se nije moglo nikako
zapostaviti... Da je tad trebalo da kažem
u nekoliko reči šta mislim o izgledu
dame zbog koje sam tu, verovatno bih
otćutao uzdišući. Duboko uzdišući... Glas
je tek bila posebna priča za sebe. Taj
glas je muzika što i u raj i pakao
istovremeno mame... Huuu...
Brzo smo se dogovorili da ćemo
priču nastaviti kad se ja pripremim za
rad. U nekakvom međuprostoru između
sale i kuhinje ja postavih mali sto sa par
stolica, a na zidu iza improvizovah fon
(pozadinu) i postavih svoja dva soft-
27