Branislav Filipović
LJUDMILA
Zašto svakog jutra, kad utvrdim da
sam se probudio, dan započnem
pitanjima. Prvo su to ona pitanja koja
nastaju dok je telo još u horizontali, ona
prva bezazlena, ona na koja su odgovori
tu nadohvat ruke. Odgovori se nameću
svojom očevidnošću i samo na tren
ublažuju osećaj prethodne večeri i
gromadnog utiska što ostade u mislima
izazvan jednim slučajnim dodirom
njenog kolena ispod stola. Dodir što
označava početak greha iz nehata.
Intriga i to ona neobuzdana,
nepristojna. Razum tu prestaje sa
svojim funkcijama, a čula zauzimaju
vodeću ulogu. Pravila se brišu i počinje
ples gde ritam zadaju čula dodira i
mirisa. Taman pomisliš da su takve igre,
igre iz prošlosti davno zaboravljene ali
gle...
Nekog juna, ne sećam se kog, 1999.
bio sam pozvan da kao fotograf
ovekovečim banket iliti žurku, jedne
interesantne dame s interesantnim
imenom Ljudmila, na kojoj se slavila
njena uspešna zaštita doktorske
disertacije. Detalja se iskreno ne sećam.
Mislim na one detalje koji objašnjavaju
temu doktorata i pravac nauke, ali onih
drugih detalja što osmehe bude i dušu
raduju se do neviđenih sitnica i te kako
dobro sećam. Pa valjda je to i normalno
za jednog fotografa koji se usput i svima
naokolo hvali o svome nadaleko
čuvenom „fotografskom pamćenju“ što
skladišti u memoriji i najsitnije detalje
događaja. Masa toga ostaje ovekovečena
foto-aparatom na zabavnim
fotografijama veselih ljudi dodatno
razgaljenih količinom popijenog
alkohola. Bolje odmah nazvati stvari
pravim imenima da kasnije ne dođe do
nekakve zabune. Dakle količina
alkohola se mogla nazvati samo,
Argus Books Online Magazine #12
OZBILJNOM količinom jer bi taj naziv
jedini prilično slikovito preneo sliku
reke votke i šampanjca, što se razlivaše
po svim ćoškovima čuvenog restorana
„Prag“ što se raspištoljio na samom
kraju najpoznatije Moskovske ulice
„Stari Arbat“.
Ajde malo da se pozabavimo i mojom
personom u tim sudbonosnim
godinama krajem dvadesetog veka. Bio
sam Srbin koji se u Moskvi bavi
fototografijom i to baš tih dana osobito
uspešno. Imao sam fotografsku radnju i
studio koja je tih dana postajal a jako
popularna, uglavnom iz solidarnosti ili
sažaljenja prema meni kao Srbinu.
Naime krenulo je bombardovanje
Jugoslavije Nato snagama što je kod
Rusa izazivalo veliko negodovanje i
bunt koji se na raznorazne načine
svakodnevno ispoljavao na ulicama
prestonice. Američku ambasadu je
narod gađao čim je stigao, od kamena,
do tegli s kečapom sve dok se jedan
građanin nije prisetio malo radikalnijeg
metoda, te ispalio ceo šaržer iz
„kalašnjikova“ nasumice po zgradi
Ambasade. Posle toga se ni na kilometar
nije moglo prići tom zdanju jer je
obezbeđenje bilo podignuto do
neviđenog stepena.
Kako se tih dana pročulo i raširilo
da u Moskvi postoji i radi Srbin fotograf
ne bih znao da objasnim jer i godinama
pre toga sam pošteno i na isti način,
znači foto-aparatom zarađivao hleb svoj
nasušni. Jednostavno spontano je to
krenulo na šta nisam mogao da se žalim,
mada su mi pojedinci zajedljivo
ponavljali neku rusku izreku što je u
prevodu bukvalno značila „Nekom rat, a
nekom brat“. Uglavnom su moji
sunarodnici to govorili, onako uzgred
valjda ne bi li me fascinirali svojim
26