uzdizao u daljini(neće valjda gore, u
sred noći?)i za trenutak sam pomislio
da me nije ni čula, a onda se ponovo
nasmešila i rekla: ,,Vila?Pre će biti da
sam veštica.''
Onda ponovo osmeh koji se širi tim
divnim licem, ovaj put vragolast,
začikavajući: ,,Vila ili veštica, ipak sam
žensko, a mi ne volimo da nas
zaboravljaju Nećeš zaboraviti baš sve.
Ovo ćeš pamtiti. Zauvek.''reče.
Za tren, osetio sam dodir večnosti...
Njene ruke oko mog vrata, njena riđa
kosa koja me golica po licu, oči uronjene
u moje, i onda tren blaženstva i čiste,
neopisive sreće-njene usne našle su se
na mojima. Ništa što sam doživeo pre,
nije se moglo porediti sa tim osećajem,
ništa, ni najuzbudljivije seksualno
iskustvo koje sam imao. Ovo nije ni bilo
u toj kategoriji, ovo je bilo nešto iznad,
mnogo iznad puke fizičke privlačnosti i
zadovoljstva, ovo je grejalo i ispunjavalo
dušu, kao topla vatra ognjišta koja greje
detinjstvo.
A već sledeći tren, sreća mi je
iskliznula iz ruku. Okrenula se i
potrčala, brzo odmakavši daleko od
mene niz put. Jednom se okrenula i
mahnula mi, poslala mi poljubac, a onda
se izgubila iz vidokruga.
Stajao sam tako dugo na cesti,
slomljen, poražen, umoran čovek u
,,zrelom dobu'' kako sad vole moderno
reći, već povećeg stomaka, mišića koji
nisu više imali snage da potrče za nekim
duplo mlađim. Zaplakao sam tad, posle
dugo, dugo vremena, ali ne zato što mi
se zgodna ,,piletina'' izmakla iz zagrljaja.
Uopšte nije bilo reči o seksu. Plakao sam
jer mi je pobegla sreća, jer ne mogu više
vratiti slike svih dragih lica koje sam
večeras na kratko video, jer ne mogu
vratiti detinjstvo, bezbrižne i srećne
dane, plakao sam jer ću ponovo živeti
umorne, mehaničke, dosadne dane, ići
Argus Books Online Magazine #12
ću na posao koji mrzim, slušati i družiti
se sa ljudima koje ne podnosim, gledaću
nebo, planine i ravnice oko nekog tuđeg
grada koji mi ne znači ništa i ne dira mi
ništa u duši, plakao sam i plakao, a onda
sam se kao i mnogo puta u životu
pomirio sa porazom i krenuo ka svom
selu. Prijaće mi noćna šetnja...Možda
tako uspem i da zaboravim. Možda bi
tako i bilo najbolje.
Ne mogu reći da mi nije prijalo i da
mi nije grejalo srce dok me je nežno i
čežnjivo pogledom milovao. Zaboraviće
do jutra skoro sve što se desilo. Bilo mi
ga je žao. Znam da će mu to na nekom
dubljem nivou naneti veliki bol, ali bolje
i bol nego da bude u mojoj blizini. Pre ili
kasnije, otkrili bi ga Senoviti ukoliko bi
se previše motao oko mene. Oprosti,
znam da zvuči krajnje otrcano-ali ovo je
za tvoje dobro.
Kada se konačno izgubio iz
vidokruga, premetnula sam se u sovu i
poletela prema Šatoru. Špijuni Saveta su
otkrili datum napada tačno u sekund.
Stići ću na vreme, biće vremena da se
malo i brčnem u jezeru. Napadali su
konstantno, manje više u pravilnim
razmacima. NATO iz Glamočkog polja
pod maskom stabilizacionih snaga za
implementaciju mira konstantno je
tragao za kapijama vilinskog sveta,
osmatrao, gledao, pipao, tražio, ali ulaz
nije mogao naći. Uspeli su odrediti
približne lokacije kapija( jedna je bila
kod Derala, druga tačno na Tromeđi,
jedna na Ujilici, jedna u polju između
Ujilice i Jadovnika, postojala je kapija na
vrhu Klekovače, na Šator planini, i na
još nekoliko mesta)ali zaštita koju su
postavili članovi Saveta i vile uspešno je
odolevala. Napadi su vršeni iz više
pravaca: iz Livna preko Čelebića i sela
ispod Staretine sve do Šatora-taj krak
napada vezao se sa onim iz Glamočkog
18