miluje sa tvojim štiklama ''( iako je bila u belim patikama) ili Alisine,, Sanja...'' ali nijedan stih nije mogao opisati ni dočarati tu lepotu. Razne želje su mi se javljale, da je branim, štitim, nežno ljubim, da je ušuškam i samo gledam dok spava i diše... a i one druge želje su se javljale, one zbog kojih sam crveneo i pomišljao da nisam ništa bolji od životinje. Zaboravio sam da imam porodicu, da me u Novom Sadu čekaju žena i dete, postojao je samo ovaj trenutak, samo ja i ona na celom svetu. U tom trenutku bih uradio šta god da je zatražila, ceo svet bih joj stavio pred noge. Da je rekla da otrčim na Šator planinu i donesem joj runolist, otrčao bih bez reči ne časeći ni sekunde. Negde u onom iracionalnom kutku mog uma, osećao sam još nešto... nešto čudesno. Boja i melodija njenog glasa potpuno se podudarala sa melodijom koja mi je sa planina donela u vidokrug sva ona draga lica. Ova devojka je bla jedno sa njima, jedno sa prirodom, i osećao sam u njoj nešto... drevno. Ne u smislu starosti( naprotiv, odisala je mladošću i lepotom)... ne umem to da objasnim; drevno u smislu da je ona nešto mnogo, mnogo više od obične gradske devojke koja dolazi u porodični zavičaj i isti voli; u njenim očima video sam da je iskonski povezana sa svime ovde; sa svakim kamenom i travkom. Stigli smo blizu fudbalskog stadiona, koji je napušten i sam, ležao u dolini ispod Gradine( fudbalskog kluba odavno više nema). Odatle je pucao pogled na visoravni i livade koje su naglo prelazile u planinu Ujilicu u daljini. Njeni plavi i veličanstveni vrhovi nestvarno su nas gledali iz sumraka, planina se pružila, raširila nekako poprečno, poput džinovskog svemirskog broda koji se tu srušio i ukopao, rešivši da nas svojim vanzemaljskim prisustvom počasti zauvek.
,, Prelepa je, zar ne?'' upita me Daca.,, Ko?'' u prvi mah nisam shvatio.,, Ujilica '' reče.,, Zar nije veličanstvena? Pogledaj kako se diže, gotovo vertikalno, tamo iz Tiškovca. A onda se raširi i popreči, poput plavog i zelenog talasa šuma i livada. Kao da ne pripada ovom svetu, kao da se neko iz svemira smilovao na nas smrtnike i spustio je ovde, da uživamo u njenoj lepoti za naših kratkih života.''
,, Da, u pravu si '' rekoh. Zanemeo sam. Kao da mi je čitala misli!
Došli smo do raskrsnice. Pravo je vodio put prema Pećima, a desno prema selima ka Livanjskom polju, a bliže ka Luci, Koritima, Maleševcima, Marikovcima. Vreme je brzo prolazilo sa njom. Nikako je se nagledati, nikako je se naslušati. Razočaran, shvatim da mi govori da će ona desno. Zar u po noći, sama, kuda? Ali jezik kao da mi se zalepio za grlo. Ni glasa da izađe. U jednom momentu pomislih da je pitam za broj telefona i adresu u Novom Sadu, ali krajnjim naporom volje uspeh da odbacim tu ideju; za nekog ko ima ženu i dete, bilo bi poprilično nepristojno da tako nešto traži od devojke koja mu skoro može biti ćerka.
,, Hoću li te ponovo videti? Sutra idem nazad, za Novi Sad.'' rekoh.
,, Možda '' nasmešila se.,, Ali nećeš me prepoznati kada me sretneš ponovo.''
,, Kako tebe da zaboravim?'' umalo da dodam,, anđele ''. Pocrveneh.
,, Sada ne misliš tako, ali videćeš... već sutra ćeš početi da zaboravljaš.'' reče.,, Pa ti si kao neka vila, možeš da učiniš da te momci zaborave '' nasmeših se, ali grlo mi se stezalo kao u kakva školarca što cmizdri nad voljenom koju upravo gubi.
Primetio sam da sanjalački, gotovo opsednuto gleda Šator koji se ponosno
Argus Books Online Magazine # 12 17