uvek ćemo to i ostati. Jedno vreme ćemo
ubijati ono dečije u nama, trudeći se da
ostanemo ,,normalni'' pred spoljnim
svetom, da zarađujemo, putujemo,
trošimo, nosimo skupa odela, hvalimo
se skupim kolima, bistrimo politiku,
mrzimo se i zavidimo jedan drugom ,,ko
je uspešniji''. Sve je to ,,važno'' samo
dok osećamo snagu mladosti, volju i
potrebu za dokazivanjem pred drugima.
Kad nam počne ćelaviti i opadati kosa,
kada počnemo gubiti snagu, kada
tugaljivo počnemo gledati za mladima
punim snage i radosti, koga tada briga
za kola, kuće, stanove, pare na
računu?Sve će to ionako neko potrošiti i
razbucati, porušiti i raskućiti, pre ili
kasnije. Sve što tada želimo je da
ponovo budemo deca, da ponovo
proživimo ona najljepša životna
iskustva; majčin osmeh, toplotu vatre
kućnog ognjišta, mirise iz bakine
kuhinje, jutra i noći u kojima
zamišljamo skrivene oblike planina i
fantastične živuljke koje ih naseljavaju;
prve osmehe i prve poglede od
suprotnog pola. Želimo ponovo
bezbrižnost, ne želimo više da nosimo
nikakav teret na svojim plećima, da
brinemo o drugima. Želimo da brinu o
nama, da budemo toplo ušuškani i
zaštićeni od sveta.
Zanesen u razmišljanja, umalo da
prođem pored prilike koja je sedela na
zidiću kraj Doma kulture. Opazih je tek
krajičkom oka, i zainteresovan, priđoh
bliže. Ko li to, u ovaj pusti čas, sedi
pored ruševine?
Devojka. Pokušao sam da se
suzdržim, ali nije mi se dalo; mi
muškarci smo prosta bića, i odmerih je
besramno od glave do pete. Dugačka,
gusta riđa kosa padala joj je po
ramenima. Oči su joj blistale-nemam
drugi izraz da ih opišem. Okruglo lice,
Argus Books Online Magazine #12
bejbi face, pune usne, već sam bio reš
pečen. Srednje visine, u poprilično
kratkom šorcu, koji je skroz naskroz
otkrivao duge, snažne noge, mladalački
gipke, kože čiste i bele kao mleko. Nekih
osamnaest, devetnaest, uvrh glave
dvadesetak godina. Nešto mi je govorila,
ali nisam registrovao. Stajao sam kao
kip i buljio u nju poput nespretnog
srednjoškolca.
,,Halo?Hej,medeni,halo?Zemlja
zove''sada sam je jasnije čuo. ,,Medeni,
diši malo. Srčka će te strefiti.''
Smejala se zvonko i razdragano, ali
nisam se osećao poniženo, taj smeh nije
ponižavao već je bio smeh dobrodošlice,
taj nežni glas nije se rugao, pre je
milovao. Uspeh nekako da se saberem
da se totalno ne obrukam i predstavih
joj se. Ona reče da se zove Danijela(zovu
je Daca). Pružih joj ruku da siđe sa
zidića, i osetih slatke trnce kako mi
prolaze kroz telo kad se njena ruka
našla u mojoj.
Saznao sam i da su njeni odavde, da
su joj deda i baba i otac iz Grahova
(tačnije iz sela Peći, odakle sam i ja), da
dolazi ovamo skoro svake godine, još od
detinjstva, iako niko njen ne živi više
ovde. Setio sam se da sam znao njene, a
kada je rekla da živi u Novom Sadu,
mom čuđenju nije bilo kraja. Kako se
nismo ranije sreli?Eto, tako retko sam
dolazio ovde posle rata, a da sam
dolazio češće, upoznao bih je
odavno...zacrveneh se shvativši o čemu
razmišljam.
Hodali smo prema autobuskoj stanici
i motelu, ona veselo čavrljajući tom
čudesnom mešavinom zvonkog glasa i
glasića polušapata, ja potpuno
omađijan, nokautiran kao Brazil protiv
Nemačke na svetskom fudbalskom
prvenstvu. Posmatrao sam je kako hoda,
prisećao se raznih stihova koje bi to
blaženstvo mogli makar približno
opisati, kao npr. Čorbine ,,asfalt se
16