dođavola, dolaziš ti? - razdraženo ga je
prekinula.
- Rekao sam ti - sa niti Centralnog
vremena. Dvanaest minuta iza
sadašnjeg vremena ove grane. Taman
toliko da ispunim zadatak koji mi je
poveren. I nisam toliko mlad kao što ti
misliš. To je zbog vremenskog pomaka...
Prestao je da govori, uzbuđen, ali ne
zbog razgovora koji su vodili, već zbog
nečega što ga je prisililo da joj potpuno
priđe i da je uhvati za ruku. Nesvesno je
pokušala da se otrgne, ali je njegov
stisak bio sve čvršći.
- Pusti me! Ja zapravo i dalje ne znam
želim li, uopšte, da napustim svoj svet.
Jer on je moj! Razumeš li ti to uopšte?
- Kasno je, Hilija. Prenos na
Centralno vreme je već počeo. - Umorno
je prošaputao i klonuo preko Hilije, koja
je već bila izgubila svest.
* * *
Teške mi godine predstoje bez
mogućnosti da se prihvatim ičega
korisnog. Nisam ni pokušao da uverim
ljude iz Saveta da sam zločin počinio iz
prevelikog obzira. Kako bih i mogao da
se branim, kada se osećam krivim, kada
sam počeo da sumnjam, kada me je ona
prisilila na to...
Sam prenos na Centralno vreme bio
je uspešan i u prvi mah svi su mi
čestitali. Hilija je očekivana sa
nestrpljenjem i razočarenja su nastupila
odmah pošto se povratila od
vremenskog šoka. Njena izjava da sam
je doveo bez pristanka teško me je
optužila i posledice su bile neminovne.
Uporno je odbijala da me vidi, a zakon
uzajamnog poštovanja slobode
sprečavao me je da to uradim na silu.
Osećanje domaćeg morala vratilo mi se,
te sam sam sebe kinjio što sam ugazio u
davno iskorenjene atavizme, koji su me,
Argus Books Online Magazine #12
pritajeni, spretno iznenadili. Fizičko
nasilje koje sam izvršio nad njom u
izgubljenoj vremenskoj niti, kao da mi je
davalo prava da ga ponovim i ovde gde
je to bilo svetogrđe. Samo jedan deo
mene beše pokoleban žestokom
kritikom, koju sam morao da izdržim.
Kada je počela da izlazi, uvek
ćutljiva, odsutnog pogleda, sa pitanjima
o životu i ljudima kod nas, a nisu je
zadovoljavala kada bi dobila odgovore,
pokušavao sam da se nađem u njenoj
blizini. Prijatelji su mi savetovali da je
zaboravim, da nađem ženu sa kojom bih
mogao da proguram vreme kazne koju
sam sebi dodelio. Ali, kao da su govorili
u vetar.
Pokušala je još jednom da iznenadi
lekare koji su je nadzirali i opet
samostalno krenula niz vremensku
granu. Ali, upozoreni na takvu
mogućnost, delovali su pravovremeno i
izvukli je pre nego što je fiksirala stazu.
Tada je tražila da me vidi. Koliko god da
sam ranije priželjkivao ovaj susret, u
trenutku kada sam se našao pred
njenom sobom gotovo da sam pobegao.
- Ti si! - kao da se iznenadila kada
sam ipak ušao u belo obojenu
bolesničku sobu. - Pogledaj dobro oko
sebe i vidi šta si mi dao.
- Hilija, ja... - nisam znao šta da joj
kažem.
- Ne vredi, Kahak. - Zaustavila me je.
- Nikada me više nećeš zbuniti svojim
nevinim licem. Moglo je to tamo gde si
bio jedini. Ali, ovde, gde su sva vaša lica
obeležena tim sladunjavim izrazom,
samo me možeš ozlojediti. Bolesna sam
od tog vašeg ponašanja, od usklađenih
međusobnih odnosa, lišenih svih onih
životnih borbi koje su osnovni pokretač
ljudske rase. Ako je to vaše Vreme ono
čime ste istkali osnovnu nit vremena,
onda...
11