Kao jutro čista. Kao dubina duboka i visina daleka. Život kao prolaznost odiše čovekom. Čovek miriše svojom čovečnošću ili nečovečnošću. Čovek koji miriše na ljudskost ne dozvoljava da ga svet oblikuje već se oblikuje prateći putokaze do centra sebe. A šta je tamo? Neka je i zverinja jazbina, može se očistiti. Lekovima što imaju miris ljudskosti. Ljudskost da bi lečila mora imati Božiju pomoć. Pomoć istine. Sve je to na marginama današnjeg čoveka. Margine su postale centar zaslepljene stvarnosti. Centri su sada sve ono sporedno, pokupljeno i rastrzano.
U jednoj stvarnosti postoje dve. Ona koja jeste i ona koja se želi. U dolinama razuma se sreću sopstvo i namera sa željom da krenu na put. Obogatiće se. Za put se sprema u detinjstvu. Detinji dozivljaji utiru put čoveku. Ovo danas je zgazilo ono juče i obrazac istine jos negde možda postoji. Ponovno rodjenje je rodjenje za požrtvovanje. Sastradavanje i strpljenje. Detinjstvo svakog strpljenja je u veri i nadi, podnošenju i upornosti, dok ne izraste u čoveka po meri. Ko nama može dati smernice za život dostojan čoveka? Jedini Onaj koji jeste ljubav.
Zvuci, mirisi slike detinjstva često šalju signale i menjaju današnjeg čoveka. Rano doba još uvek ima visinu osećanja koje nije uprljano. Venci bregova čuvaju tajnu naroda koji ostaje. Bura vremena dolazi i odlazi a tajna ostaje. Ona daje pečat duši i trajno obeležje ličnosti. Jedina ima
ukus večnosti ona koja nepromenjena čeka naše preumljenje. Tajna ljudskih duša vrednija od svega.
Tajne ostaju tajne. Dubina je tajna. Prožeta putevima, putićima, pukotinama, izranjavljena ranama lakšim i težim, mudrim i nemudrim rečima povređivana, iskustvima bogaćena. Pokisla ili zaklonjena od kiše, ogrejana ili daleko od Sunca, takve su tajne. Imaju zavetrine, skloništa, raseline, frontove, oaze. U zavetrinama kriju strahove, želje i nade, one koje mogu svi da znaju i koje znamo samo mi. One dozvoljene i zabranjene, moguće i nemoguće. Skloništa su zbegovi naših stradanja. Njihovi odsjaji nikada ne blede. U raselinama su veliki padovi, a posledice se mukotrpno ispravljaju. Tu su užasi pogođeni još većim užasima, neopisivi bezdani, nemoral duše i nečistota ličnosti, deformiteti zla nastali po volji čoveka. U njima je otrov koji nas truje, protiv naše volje. Otrov jeda, zajedljivosti, zlopamćenja i drugih. Na frontovima je boj za osvajanje i najmanjih pukotina u dubini, bitke, pobede i porazi, boj preostale volje koja još uvek živi nasuprot nevoljama iz bezdana dubine. Na njima se bori volja sa mrzovoljom, vera sa neverom, pohota i uzdržanost, gordost i skrušenost, nemar i marljivost, svetlost i tama, ljudsko i neljudsko. U oazama je mir. Možda je nekad na tom mestu bila raselina, provalija, sada je mir i spokoj.
Oaze se napajaju rečima istine, mirisima neba, muzikom tišine. Odatle svaki odsjaj lika, odatle punoća karaktera, odatle finoća i kultura srca. Sazdane dubine imaju i svoje plićake. U plićacima se davi svaka malodušnost, svaka krajnost, neverica, sumnja, licemerje kao klovnovi iz sveta zla. Zlo ne poznaje granice i pokušava da jaku ličnost zarazi sličnim iglicama i žaokama. Svet tajni je ograđen pukovima vojski koje pobeđuju. One pomažu, došaptavaju, dobacuju oružje vere kad god se zatraži. Kad se izmoli. Plićak je u današnjem ogledalu sveta, u igrariji sveta koji se zove prestiž, moć, pravo. Nasuprot njemu je svet tišine. U njemu ćute prohtevi, zahtevi, moći, nemoći, uobrazilje, doskočice, lukavstva, svet u kome njihovi glasovi i ne postoje. U njegovom ogledalu je uvek duboka dubina, bez raselina, sa oazama. Plitka dubina je simptom laži i smejurija iz prestižnog haotičnog sveta. A ti svetovi, svi mogu da stanu u dubinu. Ne mogu oba istovremeno, mora da se opredeli volja.
Samo jedno opredeljenje može imati bezdan čovekovog srca. Jedna spojnica da spaja krajeve i početke. Jedna riznica za mnoga blaga. Jedan prizor iznutra koji sija spolja. U jednom liku crta se jedna dubina.
* * *
Svaka dubina oseća bol, svaka bol ima dubinu, jačinu, oštrinu, zavisno od tegobe koju treba da izleči. Jer bol zaista leči. Svemogući lekar leči, odseca obolelo tkivo, nadograđuje ono što nedostaje, vraća što je izgubljeno, ne pamti zauvek zaboravljeno. Dragocena je bol, zaslužuje pohvalu.
Ona privodi nesreću srećnom kraju, jer oduzima potpunu bezbrižnost koja nas udaljuje od cilja. Bezbrižnost nije bezazlena. Kao ni briga, kao nijedna pomisao ili osećaj što nisu bezazleni. Bol oplemenjava, udaljava od sujete, a sujeta otežava, brigom najbrižnijom. Sujeta proždire dubine, razdire njene odaje, ugrožava njeno stanje. Srce puno sujete ima plitku dubinu.
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 95