Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 94

Ana Bogosavljević Dubina Unutar nas počiva dubina. Ispunjava se punoćom ili prazninom istine ili neistine. Svi smo u potrazi za istinom, jedina je ona to najslađe piće i nasušna hrana koju traži naša dubina. Postojimo. Postoje svet i mašta. U svetu mnogo je mašte. Mašta daje početnu brzi nu kojom se pokreće svet. Data čoveku da osmisli zamisli, kroz zamisao da sagradi gradjevinu,onu gradjevinu života na kojoj je nacrtan obraz ljudskosti. Čovek postoji. Postoji i duša.ljudi dolaze. Ljudi odlaze i prolaze. Kao na traci svet nestaje. Kao na grubom platnu svet ostavlja trag na belinu bića, svakog čoveka, onu belinu koja jednom rodjena više ne umire. Samo se menja. U prašnjavoj dolini senke se gube. Jer se ne vide. I nema neprijatelja. Jer ih ne vidimo. Tama je tama. Ali ako nema svetlosti nećemo znati šta je tama. Kako da se oseti gorčina pada ako ne želimo visinu i to visinu dostojne čoveka, čoveka koji ostaje čovek. Mnoštvo slika, dobra i zla, bola, tuge, radosti, htenja, nehtenja, jutra, večeri, zalazaka, izlazaka nade na obroncima duše, bogat je život. Bogatstvo duše i aristokratija uma daje glavne crte na mozaiku našeg unutarnjeg čoveka. Njegova bitka nije laka. Ta bitka je nezamisliva oslepljenim očima koje je mrak ovog sveta osakatio. Lekovi, melemi, lekoviti balzami u izobilju su onoga koji traži. Lek za obolelu dušu od težine vremena. Vreme je sad. I vreme dolazi. Neko vreme je i prošlo. Jedinstvenost sekunde je precizna i neumitna. Dostiže do svakog. Poput pravde Božije. Sekunde su konačno tkanje osmišljene kao sredstvo za bitku ovog vremena i ovog sveta. U njima možemo nastati ili nestati. Svet će jednom nestati. I kada plovidba bude okončana, mornari spuste jedra i pesma se zadnja otpeva, šta ostaje? Kada vreme više ne bude u sekundama i satima, jedini kantar biće slika na platnu unutarnje beline. * * * Stranstvujemo. Čovek luta u ovom lutanju. I traži. Žedan, gladan i polusvestan svog stanja on hoće. Hoće svoje Ja. –Ja- nije to što on vidi oslepljenim očima. –Ja- se zaprljalo u svaštariju ove mešavine radosti i jada koju zovemo stvarnost i počinje da se davi. Zove upomoć. Ali slep čovek ne vidi koga doziva. Jadi naše stvarnosti jesu putokazi u centrima života koji pomereni negde na margine izgledaju nevažno. Sta je važnost? Naše sopstvo ne poznaje važnost. Jezgro važnosti je ono sopstvo koje može da postane ili grubo platno , upropašćeno blatom ili belina ličnosti , one ličnosti koju ima neko ko je spreman da se žrtvuje za drugog. Čovek to želi i hoće ali želja i htenje više nisu moguce da se identifikuju. Želja je ono što na margini zajedno sa htenjem treba da prati putokaze do dubina, visina i daljina sopstva koje ako uspemo pronaći može da se oporavi pravilnom terapijom. A lekova je mnogo, osnovni je ljubav. Suština leka ljubavi je svetost života. Kao majčina molitva jaka. Argus Books Online Magazine 94