Ana Bogosavljević
Dubina
Unutar nas počiva dubina. Ispunjava se punoćom ili prazninom istine
ili neistine. Svi smo u potrazi za istinom, jedina je ona to najslađe piće i
nasušna hrana koju traži naša dubina.
Postojimo. Postoje svet i mašta. U svetu mnogo je mašte. Mašta
daje početnu brzi nu kojom se pokreće svet. Data čoveku da osmisli
zamisli, kroz zamisao da sagradi gradjevinu,onu gradjevinu života na
kojoj je nacrtan obraz ljudskosti. Čovek postoji. Postoji i duša.ljudi
dolaze. Ljudi odlaze i prolaze. Kao na traci svet nestaje. Kao na grubom
platnu svet ostavlja trag na belinu bića, svakog čoveka, onu belinu koja
jednom rodjena više ne umire. Samo se menja. U prašnjavoj dolini
senke se gube. Jer se ne vide. I nema neprijatelja. Jer ih ne vidimo.
Tama je tama. Ali ako nema svetlosti nećemo znati šta je tama. Kako da
se oseti gorčina pada ako ne želimo visinu i to visinu dostojne čoveka,
čoveka koji ostaje čovek. Mnoštvo slika, dobra i zla, bola, tuge, radosti,
htenja, nehtenja, jutra, večeri, zalazaka, izlazaka nade na obroncima
duše, bogat je život. Bogatstvo duše i aristokratija uma daje glavne crte
na mozaiku našeg unutarnjeg čoveka. Njegova bitka nije laka.
Ta bitka je nezamisliva oslepljenim očima koje je mrak ovog sveta
osakatio. Lekovi, melemi, lekoviti balzami u izobilju su onoga koji traži.
Lek za obolelu dušu od težine vremena. Vreme je sad. I vreme dolazi.
Neko vreme je i prošlo. Jedinstvenost sekunde je precizna i neumitna.
Dostiže do svakog. Poput pravde Božije. Sekunde su konačno tkanje
osmišljene kao sredstvo za bitku ovog vremena i ovog sveta. U njima
možemo nastati ili nestati. Svet će jednom nestati. I kada
plovidba bude okončana, mornari spuste jedra i pesma se zadnja
otpeva, šta ostaje? Kada vreme više ne bude u sekundama i satima,
jedini kantar biće slika na platnu unutarnje beline.
* * *
Stranstvujemo. Čovek luta u ovom lutanju. I traži. Žedan, gladan i
polusvestan svog stanja on hoće. Hoće svoje Ja. –Ja- nije to što on vidi
oslepljenim očima. –Ja- se zaprljalo u svaštariju ove mešavine radosti i
jada koju zovemo stvarnost i počinje da se davi. Zove upomoć. Ali slep
čovek ne vidi koga doziva. Jadi naše stvarnosti jesu putokazi u centrima
života koji pomereni negde na margine izgledaju nevažno. Sta je
važnost? Naše sopstvo ne poznaje važnost. Jezgro važnosti je ono
sopstvo koje može da postane ili grubo platno , upropašćeno blatom ili
belina ličnosti , one ličnosti koju ima neko ko je spreman da se žrtvuje
za drugog. Čovek to želi i hoće ali želja i htenje više nisu moguce da se
identifikuju.
Želja je ono što na margini zajedno sa htenjem treba da prati
putokaze do dubina, visina i daljina sopstva koje ako uspemo pronaći
može da se oporavi pravilnom terapijom. A lekova je mnogo, osnovni je
ljubav. Suština leka ljubavi je svetost života. Kao majčina molitva jaka.
Argus Books Online Magazine
94