Nepravilnosti bole, kao i
pravilnosti, svaka kosina
koja seče gordost ega boli,
ali i leči. Bol ima jačinu dok
ego ne stasa u meru duboke
dubine, dok ego ne izmeni
svoje dimenzije. Tada se bol
preobražava, jenjava ali ne
nestaje jer kakva je to
umetnost ako je slikana
jednom jedinom bojom,
kakav kontrast, kakvo
umeće? Nikakvo.
Umetnost gradi, stvara i
razara, zatim ponovo gradi.
Kao bol , zatim kao uteha,
kao blagost pa kao oštrina,
kao najdalja daljina, koja se
vraća u neposrednu blizinu.
Umetnost bola je da ispisuje
jake reči po našoj dubini,
jačinom koja se pamti.
Svemogući promisao seče
svaku bol koja ranjava i šalje
samo onu koja leči. Seče
trnje štetnog bola i
pomazuje uljem isceljujućeg
bola. Oduzima snagu sujete i
daje snagu ljubavi.
Zahvaljujući bolu koji ima
lekovitu gorčinu i
nepogrečivu preciznost. Ima
dužinu koja nije slučajna.
Zato bol zaslužuje reč hvale.
Onaj koji je šalje poznaje
stremljenja čovečijih dubina
i granice njihovih visina. A
stremljenje je važno,
približava ili udaljava od
cilja.
Dubinsko stremljenje kao
sklonost srca ima zadatak da
želi i da hodi, ka dobrom ili
lošem, ka gornjem ili
donjem svetu, sporije ili
brže, usmereno ili rastrzano.
Bol je usmerava, a uteha
pomazuje. Gorčina udara, a
sladost krepi, ćutanje
ponekad ranjava, dok je reč
podiže. Kad je ozdravi
sklonost srca, bol prestaje.
Srce naše, ta medalja
dostojanstva, stvoreno je za
krepost i snagu, čistotu i pravdu, za visoku dubinu, stranstvovanje
svemu što je neprirodno, zlokobno, otrovno. Siromašno ljutinom i
bogato praštanjem. Nejako za malodušnost i netrpeljivost a ojačano za
visoku trpeljivost.
Sklonosti dubine su konci, jaki kao debela užad, navikama vuku srce i
razum gde god hoće. Na ivicama gde dubina prelazi u površinu postoje
neki talasi, čudni. Kad se spaja glas i tišina, razum i duh, razumno i
nerazumno. Ono što hoće srce, šta zeli duša, a šta razum, prepliću se
razne struje. Tad nastupa sloboda volje. Slobodna volja, na visini
zadatka, izvršava volju duhovnih očiju. Veliku ulogu ima ta sloboda.
Talasi volje krenu, zastanu, nekad odustanu, posustanu, cekaju strpljivo
ili žure nestrpljivo.
Volja odlučuje i lomi breg između dubokog i površnog, odlučuje da
bude ili ne bude, ide ili ostane. Ta čudesna sloboda volje. Ona
potpisuje, overava, odbija, želje, namere, težnje, ide ka dubini,
ispunjava je, dolazi i vraća se na površinu. Na površini su oči koje
gledaju ili ne, uši koje čuju ili ne, sva čula koja osećaju ili ne osećaju.
Argus Books Online Magazine
96