Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 96

Nepravilnosti bole, kao i pravilnosti, svaka kosina koja seče gordost ega boli, ali i leči. Bol ima jačinu dok ego ne stasa u meru duboke dubine, dok ego ne izmeni svoje dimenzije. Tada se bol preobražava, jenjava ali ne nestaje jer kakva je to umetnost ako je slikana jednom jedinom bojom, kakav kontrast, kakvo umeće? Nikakvo. Umetnost gradi, stvara i razara, zatim ponovo gradi. Kao bol , zatim kao uteha, kao blagost pa kao oštrina, kao najdalja daljina, koja se vraća u neposrednu blizinu. Umetnost bola je da ispisuje jake reči po našoj dubini, jačinom koja se pamti. Svemogući promisao seče svaku bol koja ranjava i šalje samo onu koja leči. Seče trnje štetnog bola i pomazuje uljem isceljujućeg bola. Oduzima snagu sujete i daje snagu ljubavi. Zahvaljujući bolu koji ima lekovitu gorčinu i nepogrečivu preciznost. Ima dužinu koja nije slučajna. Zato bol zaslužuje reč hvale. Onaj koji je šalje poznaje stremljenja čovečijih dubina i granice njihovih visina. A stremljenje je važno, približava ili udaljava od cilja. Dubinsko stremljenje kao sklonost srca ima zadatak da želi i da hodi, ka dobrom ili lošem, ka gornjem ili donjem svetu, sporije ili brže, usmereno ili rastrzano. Bol je usmerava, a uteha pomazuje. Gorčina udara, a sladost krepi, ćutanje ponekad ranjava, dok je reč podiže. Kad je ozdravi sklonost srca, bol prestaje. Srce naše, ta medalja dostojanstva, stvoreno je za krepost i snagu, čistotu i pravdu, za visoku dubinu, stranstvovanje svemu što je neprirodno, zlokobno, otrovno. Siromašno ljutinom i bogato praštanjem. Nejako za malodušnost i netrpeljivost a ojačano za visoku trpeljivost. Sklonosti dubine su konci, jaki kao debela užad, navikama vuku srce i razum gde god hoće. Na ivicama gde dubina prelazi u površinu postoje neki talasi, čudni. Kad se spaja glas i tišina, razum i duh, razumno i nerazumno. Ono što hoće srce, šta zeli duša, a šta razum, prepliću se razne struje. Tad nastupa sloboda volje. Slobodna volja, na visini zadatka, izvršava volju duhovnih očiju. Veliku ulogu ima ta sloboda. Talasi volje krenu, zastanu, nekad odustanu, posustanu, cekaju strpljivo ili žure nestrpljivo. Volja odlučuje i lomi breg između dubokog i površnog, odlučuje da bude ili ne bude, ide ili ostane. Ta čudesna sloboda volje. Ona potpisuje, overava, odbija, želje, namere, težnje, ide ka dubini, ispunjava je, dolazi i vraća se na površinu. Na površini su oči koje gledaju ili ne, uši koje čuju ili ne, sva čula koja osećaju ili ne osećaju. Argus Books Online Magazine 96