Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 92

GUSTINA

Sledece pitanje je, zašto ta kugla eksplodira. Ni to ne znamo. Mi znamo zašto će se skupiti, jer znamo za gravitaciju I njeno univerzalno I neograničeno delovanje ali ne znamo za silu koja je potpuno suprotna od nje. Ali to ne znači da ona I ne postoji, već samo možda, da je mi još nismo otkrili. Možda, ako materiju I sve ostalo što postoji u svemiru, dovoljno sabijemo, tu počne da deluje neka sila, koja ne trpi toliku gužvu I kojoj u nekom trenutku prekipi sva ta gravitacija, pobuni se I nadjača tu gravitaciju I sve to rastera, svako na svoju stranu. I tera dok može, da bi onda gravitaciji, jednog dana, prekipelo to rasteravanje, pa se sad ona pobuni I nadjača tu rasterujuću silu, pa krene opet da skuplja sve to na jedno mesto. Pa svemir tako, možemo shvatiti kao jedan džinovski feder, koji ničim izazvan I ometan federira non stop, bez kraja I početka.
Jedan od mogućih dokaza za ovu ideju je možda, pojava radioaktivnosti i to baš kod elemenata koji su veoma gusti. Naime, kod hemijskih elemenata koji imaju veliku atomsku masu, odnosno veliki broj protona I neutrona u jezgru atoma, postoji tendencija da spontano, ničim izazvano otpuštaju, to jest, emituju nekakvu emisiju, nekakvu energiju ili nešto drugo slično tome, koju mi zovemo radioaktivnost. Takodje, naučnici su pokušali I sami da dobiju nove elemente, tako što su vršili neku vrstu nasilne fuzije, mada je u stvari svaka fuzija nasilna, kao u ostalom i fisija, dodajući postojećim teškim elementima dodatne protone I neutrone Ili sudarajući dva velika cela atoma I nisu uspeli da tako nastao novi element održe u životu neko duže vreme, recimo jedan sekund. Ta jezgra bi se i ako na trenutak spojena, odmah raspala na dva ili čak više manjih jezgara.
Obe ove pojave jasno ukazuju da postoje neka ograničenja u pogledu sabijanja stvari na mali prostor, nešto odatle počne da curi ako se u tome pretera ili jednostavno neće da se sastavi, nešto ga tera jedno od drugog a to nešto ne samo da u tom slučaju nadjača gravitaciju, nego čak I ostale sile za koje se danas zna da postoje, jaku i slabu nuklearnu, dok električna zbog istopolnog, pozitivnog, naelektrisanja protona, jeste da deluje odbijajuće ali sumnjamo da je ona uzrok gore navedenih problema.
Ako medjutim u našem svemiru nema dovoljno materije,( što je po teoriji o gravitaciji nemoguće, jer po toj teoriji, makar sada važećoj, samo dve trunke prašine da postoje bilo gde I bilo koliko udaljene jedna od druge, imaju medju sobom gravitaciju I privlače se, koliko god to privlačenje bilo slabo ono ipak postoji i teorijski, uprkos svemu, one moraju jednom da se spoje) da svojom gravitacijom zastavi sadašnje širenje svemira I pokrene nov proces o kom sam govorio, stvari se drastično komplikuju. Čak I u verziji sa dovoljno materije postoje izvesni problemi, koje nismo pominjali a koji u verziji sa nedovoljno materije postaju još važniji. Problem je u sledećem, koliko god se naš svemir širio I koliko god njegove dimenzije, za nas, današnje ljude bile neshvatljive, on će u poredjenju sa beskonačnošću, biti beznačajan a onda se ponovo postavlja pitanje sa početka teksta, šta je u toj preostaloj beskonačnoj beskonačnosti. Možda, samo, beskonačan broj
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 92