je ovome bilo tek tri ili
četiri godine. Oca nikada
nije upoznao, kao u ostalom,
ni ostatak sela, pa se, ne
bez zluradosti, o njegovom
identitetu svašta govorilo.
Omiljena priča bila je da mu
je majku silovao pijani
ratnik nekoga klana, doduše
sve tiše i ređe otkako
Stratimir beše porastao. Od
smrti njegove majke, starije
žene u selu preuzele su
brigu o njemu, a ponajviše
je ta dužnost padala na
Vardu. U svakom slučaju to
detinjstvo bilo je u
mnogome lišeno
bezbrižnosti. U svemu
ovome mogli su se naći
razlozi Stratimirove želje da
iz sela i takvog sveta što pre
pobegne, pa makar to bilo
među još surovije ljude
klana Horda.
On mu je često pričao o
njima, sve ono što je i sam
slušao i čuveno sabirao u
neku sopstvenu fantastičnu
istorijsku riznicu. Rekao je
da su klanovi nastali pre
nekoliko decenija, kada je
novi svet bio mlad. Sve je
još uvek bilo u haosu. Mesta
nekadašnjeg života, veliki
gradovi, bili su u ruševinama
i naseljeni onima koje
nazivaju Strvinari. Život
malo preostalih ljudi,
okruženih novim, surovim
uslovima, uglavnom je bio
haotičan i na ivici
preživljavanja. Od
stravičnog oružja korišćenog
u Poslednjem ratu, a o
kojem je Vuk samo ponekad
slušao od najstarijih
stanovnika, nisu stradali
samo ljudi. Čitava priroda
pretrpela je zastrašujuće
promene. Pojavile su se
nove vrste životinja. -
mutirale su, govorili bi neki,
kojima je ta reč, bila
zamena za sve što nisu razumeli. Zapamtili su je i isticali kao ključni
argument.
- U celom tom beznađu, nastavljao bi Stratimir svoju priču, rodili su
se klanovi. „Tri klana, ako ćemo preciznije - Horda, Vrane i Krestjani.
Od sva ova tri klana, tzv. Krestjani, nazvani tako po Bogu kome su se
klanjali, bili su najokrutniji. Oni su predstavljali tamu prošlosti. Hteli
su da očuvaju lažna verovanja, koja su i dovela do stravičnih razaranja
starog sveta. Imali su posebnu kastu među sobom, koju su zvali
sveštenicima. Ovi su bili poput vrača, zaduženi da šire svoja učenja
među običnim ljudima. Njihov je cilj bio da svi ostali postanu kao i
oni“. Stratimira je posebno iritiralo njihovo verovanje. „Oni su verovali
u jednoga Boga! Možeš li to da zamisliš? - jedan Bog! Isključili su sv e
ostale, proglasili ih za sluge sopstvenoga Boga“ - govorio je kolačeći oči
na Vuka kada mu je o ovome pričao. Uz to, nastavljao je, njihova
verovanja su sve zabranjivala čoveku i sve proglašavala za greh. - „Taj
otrovni izraz kojima su žigosali sve one koji se sa njima ne slažu“. Bili
su brojni i dobro organizovani i uspeli su da se obmanom i sejanjem
straha nametnu. Izabrali su nekoliko starih naseobina od tvrdog
kamena, koje su zvali srednjovekovnim tvrđavama, tamo se naseljavali,
dograđivali ih i utvrdili. Surovo su proganjali sve one koji za njima nisu
pristajali i uopšte, ponašali se kao da su jedini i zakoniti naslednici
nekadašnjih stanovnika ovih zemalja.
Ovom teroru u usponu, suprotstavila su se druga dva klana, koja nisu
bila tako jaka i brojna u to vreme. Oni su se ujedinili, uvidevši da tamu
koju Krestjani šire neće biti lako obuzdati. Stvorili su pakt sa namerom
da klan Krestjana unište i ljudima donesu slobodu, koje su ih ovi
mračnjaci lišavali. Vođe Horde i Vrana, kao i mnogi slobodni ljudi, bili
su ti koji su povratili svetlost prvobitnih učenja i prastare vere, posle
propasti starog sveta u Poslednjem ratu. Oni su bili ti koji su shvatili da
je zaborav istinskih Bogova ljude koštao skoro potpunog uništenja.
Posle gotovo hiljadu godina nicali su oltari Perunu, Svarogu i ostalim
drevnim božanstvima, opet gorele vatre u njihovu čast, prinosile se
žrtve. Tom novom danu koji se rodio zahvaljujući mudrosti ovih ljudi
pretio je samo mrak Krestjana. Tome se moralo stati na put.
Ovde je dolazio omiljeni Stratimirov deo napamet naučene istorije.
U narednim mesecima usledila je ofanziva dva klana protiv Krestjana.
Jedno po jedno, padala su Krestjanska utvrđenja. Vođeni Bogovima rata
i haosa, klanovi su odnosili pobedu za pobedom. Prema Krestjanima se
nije smela pokazati milost, istrebljivani su, a njihova utočišta paljena
su i sravnjivana do temelja. Jedini izlaz mogli su, ovi poklonici mraka,
naći u odricanju od svoje vere i prihvatanju i obraća-nju istinskim
Bogovima. Ovo se naravno odnosilo samo na one obične pripadnike
klana, koji su kastom sveštenika bili zavedeni. Njihovi žreci nisu imali
tu opciju, budući toliko iskvareni sopstvenim učenjima, da obraćanje
nije dolazilo u obzir. Zlo se moralo seći u korenu. Ovi događaji, kasnije,
su bili prozvani Bitkama klanova ili Svarogovom žetvom, kako je
Stratimir više voleo da ih zove. Rezultat je bio potpu-no razbijen
krestjanski klan. Njihova vera bilo je zabranjena. Vođe klana koje nisu
poginule u bitkama, pogubljene su, a njihove glave pobijene na kočeve i
postavljene na visoka mesta, kako bi upozoravale druge da tim putem
ne krenu. Još dugo potom po šumama su hvatani pojedinci ili čitavi
zbegovi pripadnika klana. Na mnogim mestima buktale su lomače za
one tvrdokorne koji nisu želeli da se odreknu svog krivoverja, a u čast
Bogovima, tako dugo zaboravljenim i zanemarenim.
Argus Books Online Magazine
86