Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 86

je ovome bilo tek tri ili četiri godine. Oca nikada nije upoznao, kao u ostalom, ni ostatak sela, pa se, ne bez zluradosti, o njegovom identitetu svašta govorilo. Omiljena priča bila je da mu je majku silovao pijani ratnik nekoga klana, doduše sve tiše i ređe otkako Stratimir beše porastao. Od smrti njegove majke, starije žene u selu preuzele su brigu o njemu, a ponajviše je ta dužnost padala na Vardu. U svakom slučaju to detinjstvo bilo je u mnogome lišeno bezbrižnosti. U svemu ovome mogli su se naći razlozi Stratimirove želje da iz sela i takvog sveta što pre pobegne, pa makar to bilo među još surovije ljude klana Horda. On mu je često pričao o njima, sve ono što je i sam slušao i čuveno sabirao u neku sopstvenu fantastičnu istorijsku riznicu. Rekao je da su klanovi nastali pre nekoliko decenija, kada je novi svet bio mlad. Sve je još uvek bilo u haosu. Mesta nekadašnjeg života, veliki gradovi, bili su u ruševinama i naseljeni onima koje nazivaju Strvinari. Život malo preostalih ljudi, okruženih novim, surovim uslovima, uglavnom je bio haotičan i na ivici preživljavanja. Od stravičnog oružja korišćenog u Poslednjem ratu, a o kojem je Vuk samo ponekad slušao od najstarijih stanovnika, nisu stradali samo ljudi. Čitava priroda pretrpela je zastrašujuće promene. Pojavile su se nove vrste životinja. - mutirale su, govorili bi neki, kojima je ta reč, bila zamena za sve što nisu razumeli. Zapamtili su je i isticali kao ključni argument. - U celom tom beznađu, nastavljao bi Stratimir svoju priču, rodili su se klanovi. „Tri klana, ako ćemo preciznije - Horda, Vrane i Krestjani. Od sva ova tri klana, tzv. Krestjani, nazvani tako po Bogu kome su se klanjali, bili su najokrutniji. Oni su predstavljali tamu prošlosti. Hteli su da očuvaju lažna verovanja, koja su i dovela do stravičnih razaranja starog sveta. Imali su posebnu kastu među sobom, koju su zvali sveštenicima. Ovi su bili poput vrača, zaduženi da šire svoja učenja među običnim ljudima. Njihov je cilj bio da svi ostali postanu kao i oni“. Stratimira je posebno iritiralo njihovo verovanje. „Oni su verovali u jednoga Boga! Možeš li to da zamisliš? - jedan Bog! Isključili su sv e ostale, proglasili ih za sluge sopstvenoga Boga“ - govorio je kolačeći oči na Vuka kada mu je o ovome pričao. Uz to, nastavljao je, njihova verovanja su sve zabranjivala čoveku i sve proglašavala za greh. - „Taj otrovni izraz kojima su žigosali sve one koji se sa njima ne slažu“. Bili su brojni i dobro organizovani i uspeli su da se obmanom i sejanjem straha nametnu. Izabrali su nekoliko starih naseobina od tvrdog kamena, koje su zvali srednjovekovnim tvrđavama, tamo se naseljavali, dograđivali ih i utvrdili. Surovo su proganjali sve one koji za njima nisu pristajali i uopšte, ponašali se kao da su jedini i zakoniti naslednici nekadašnjih stanovnika ovih zemalja. Ovom teroru u usponu, suprotstavila su se druga dva klana, koja nisu bila tako jaka i brojna u to vreme. Oni su se ujedinili, uvidevši da tamu koju Krestjani šire neće biti lako obuzdati. Stvorili su pakt sa namerom da klan Krestjana unište i ljudima donesu slobodu, koje su ih ovi mračnjaci lišavali. Vođe Horde i Vrana, kao i mnogi slobodni ljudi, bili su ti koji su povratili svetlost prvobitnih učenja i prastare vere, posle propasti starog sveta u Poslednjem ratu. Oni su bili ti koji su shvatili da je zaborav istinskih Bogova ljude koštao skoro potpunog uništenja. Posle gotovo hiljadu godina nicali su oltari Perunu, Svarogu i ostalim drevnim božanstvima, opet gorele vatre u njihovu čast, prinosile se žrtve. Tom novom danu koji se rodio zahvaljujući mudrosti ovih ljudi pretio je samo mrak Krestjana. Tome se moralo stati na put. Ovde je dolazio omiljeni Stratimirov deo napamet naučene istorije. U narednim mesecima usledila je ofanziva dva klana protiv Krestjana. Jedno po jedno, padala su Krestjanska utvrđenja. Vođeni Bogovima rata i haosa, klanovi su odnosili pobedu za pobedom. Prema Krestjanima se nije smela pokazati milost, istrebljivani su, a njihova utočišta paljena su i sravnjivana do temelja. Jedini izlaz mogli su, ovi poklonici mraka, naći u odricanju od svoje vere i prihvatanju i obraća-nju istinskim Bogovima. Ovo se naravno odnosilo samo na one obične pripadnike klana, koji su kastom sveštenika bili zavedeni. Njihovi žreci nisu imali tu opciju, budući toliko iskvareni sopstvenim učenjima, da obraćanje nije dolazilo u obzir. Zlo se moralo seći u korenu. Ovi događaji, kasnije, su bili prozvani Bitkama klanova ili Svarogovom žetvom, kako je Stratimir više voleo da ih zove. Rezultat je bio potpu-no razbijen krestjanski klan. Njihova vera bilo je zabranjena. Vođe klana koje nisu poginule u bitkama, pogubljene su, a njihove glave pobijene na kočeve i postavljene na visoka mesta, kako bi upozoravale druge da tim putem ne krenu. Još dugo potom po šumama su hvatani pojedinci ili čitavi zbegovi pripadnika klana. Na mnogim mestima buktale su lomače za one tvrdokorne koji nisu želeli da se odreknu svog krivoverja, a u čast Bogovima, tako dugo zaboravljenim i zanemarenim. Argus Books Online Magazine 86