Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 85

mraka i razaranja. Njega su poštovali zato što su time ljudi izražavali svoju veru u dualizam svih stvari, pa i sopstvene predstave o duhovnom. Retko je pominjan i to je bilo samo u vezi sa nekim zlom, koje im se, kako su verovali, događalo po kazni samog Crnoroga. Njegove predstave bile su slikane u vidu rogatog, crnog jarca sa čovečijim telom.
-Stari ljudi ne vole da govore o njemu ili mu pripisuju zloslutne crte.- nastavljao je Stratimir.- Samo zato što su to što jesu, preplašeni i jadni. Naravno, on ne daje ništa za džabe. Sinoć sam mu prineo žrtvu... Varda je pomogla... donela je malo štene... ali je rekla da moram ja... dala mi nož...- glas mu je sve više podrhtavao, a Vuk nije mogao da proceni da li od užasa ili je tu bilo i nekakvog čudnog sladostrašća.
-Ne... nisi valjda!- Vuk se istinski zgrozi od same pomisli.
-Jesam! Jesam, zašto da ne!- skoro je vikao- Vidiš, mali moj vučiću, u tome je razlika između mene i tebe. Nikada nećeš porasti u pravog vuka, dok god budeš njušio cveće po šumi. Zapamti, vukovi se hrane mesom, mesom drugih životinja. Probudi vuka u sebi ili ćeš nestati, da li na nekom šumskom puteljku, savladan od nečeg što je rešilo da se nasiti tobom, ili u ovom blatnjavom mestu, kao jedan od starkelja koji još samo broje dane do svoje končine!
Dok je završavao svoju „ lekciju“, oči su mu
plamtele, razbarušena kosa kao da mu se još više nakostrešila, a sekiru, koju je u međuvremenu podigao jednom rukom iznad glave, sada, kada je izrekao sve, snažnim pokretom ruke zari u panj pod sobom. Nastade tišina između njih dvojice koja je potrajala tek jedan tren. Odjednom kao da je nestalo svega onoga na Stratimirovom licu od čega su Vuka podišli žmarci, on se ponovo iskezi i zasmeja se glasno.
-Nisam te valjda uplašio, mali moj...- potapša on Vuka po ramenu prijateljski i zaštitnički.- Ima vremena, razumećeš već jednom o čemu govorim. Ne brini, štene ionako ne bi preživelo, nije imalo majku. Učinio sam mu uslugu.
Vuk je samo ćutao i nevešto pokušavao da se osmehne svome prijatelju, pored svega, iskreno srećan što je ovoga prošla malopređašnja euforija. Nije mu se svidelo to što je čuo od Stratimira, a kad je pomislio na ono što je uradio, u trenutku oseti mučninu u stomaku. Nije imao šta da mu kaže, jer je znao da ne bi vredelo. Stratimir nije bio loš dečak i Vuk ga je iskreno voleo, ali je dobro znao, da sebe doživljava kao nekoga ko bolje shvata svet oko sebe od drugih. Pogotovu u ovakvim trenucima ličnog „ nadahnuća”. Ne bi vredelo pokušavati sa ubeđivanjima. Stratimir bi ga jednostavno poklopio.
-Nego, prijatelju, reci mi ideš li večeras u krčmu?- iznenada promeni temu Stratimir.
- Zašto večeras?- upita Vuk i pomisli kako u krčmu sigurno neće kročiti, ako se to bude pitala njegova majka.
- Pa ti „ šumski čoveče“ kao da uopšte ne živiš ovde. I ono malo vesti što zakače ovu našu nedođiju ne bi znao da ti nije mene. U selo je došao neki lutalica, još jutros. Svrdlar nije hteo da ga pusti, jer je izgledao prilično jadno, ali ovaj je ponudio nekoliko kilograma soli u zamenu za konačište. Primljen je i sada boravi u krčmi, a znaš naše selo... ako se večeras svi ne budu okupili da ispitaju pridošlicu tu me seci.- pokaza na svoju štrčeću jabučicu na tankom, žilavom vratu.
***
Završivši sa cepanjem drva, za koje mu se drugar, velikodušno, ponudio da ga odmeni, pa mu ubrzo, dokazavši da to ume bolje, vratio sekiru u ruke, Vuk je imao malo vremena da razmisli o svemu što je čuo od Stratimira. Odavno je već znao za njegovu opsesiju famoznom Hordom. Sve što je o tom klanu znao, bilo je ono što je od njega i slušao. Nekada ih je i viđao, mada nije mogao da sakrije da su mu ti ljudi ulivali ništa drugo do nepoverenja. Nikada do kraja nije shvatao toliku Stratimirovu opčinjenost njima. Oni bi ponekad dolazili u njegovo selo, u redovnu patrolu, kako su to sami zvali, mada to, hvala Bogovima, nije bilo često. Dolazili bi na svojim velikim bojnim konjima, surovog izgleda i bahatog ponašanja. Ti dolasci su se uglavnom završavali robljenjem, ionako oskudnih namirnica u hrani ili odeći koje je selo imalo. Ponekad bi vršili i regrutaciju, kada su odvodili mladiće, za koje bi procenili da su u dobroj fizičkoj snazi. Nije bilo izbora, očekivalo se da je izabrani počašćen time. Ovome se nadao i Stratimir.
Od sve trojice dečaka u selu on beše jedini bez igde ikoga. Mali Muk imao je baku, a Vuk je živeo sa majkom i iako se niko nije mogao pohvaliti pravom porodicom, oni su, za razliku od svog starijeg drugara, imali barem nekoga. Stratimir je bio potpuno siroče. Njegova majka umrla je od nekakve teške boleštine, o kojoj niko nije znao ništa, kada
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 85