sebe. - Naše malo mesto.
Misliš li da je meni zabavno.
Ali šuma, drugar - pa poče
da cokće, vrteći glavom. -
To je nešto drugo. Znaš li
kakvi se stvorovi kreću tom
tvojom šumom? I sam si čuo
priče, koje nam stižu iz
komšiluka. Evo, nema par
dana, kako je na putu od
trgovišta do svog sela,
nestao matori Bradar. A bio
je jedan od iskusnijih. Nisu
ga džaba slali po namirnice,
taj je prošao tuda bezbroj
puta.
Vuk se začudi. Za starog
Bradara nije čuo da je
nestao. On je zaista bio
pouzdana osoba kada su
putovanja bila u pitanju i
bio je poznat u svim okolnim
selima kao takav. Bi mu žao
starog. On je često navraćao
u njihovo selo i donosio
razne stvari. Onda pomisli
na trgovište, koje je
Stratimir pomenuo.
Trgovišta su bile posebne
naseobine, ni nalik njihovoj,
ne toliko po svojoj
„arhitekturi“, već po
dramatičnoj šarenolikosti,
koja je bila sušta suprotnost
klasičnom selu. To su bila,
kako im i ime kaže, mesta
trgovine. Izlagalo se sve, a
dolazili su svi. Trgovci sa
raznih strana donosili bi
svoje koještarije, za koje se
uvek nalazio kupac.
Naravno, bilo je tu i korisnih
stvari: ručno pravljenog
alata, odeće, oružja, hrane i
alkohola, pa se čak mogla
naći i so, začin tako redak u
ovim danima. Na većim i
ozbiljnijim trgovištima, bilo
je i onoga što prosečni
seljanin ne bi mogao ni da
zamisli. Na takvim mestima
čovek je sebi mogao da
priušti i nekoliko sati
intimnog ženskog društva.
Vuk je samo jedanput bio u trgovištu. Veoma malom, dalekom od
poznatih i čuvenijih, ali za njega svakako fantastičnom. Bio je začuđen
tako drastičnom promenom u odnosu na mesto u kome je odrastao.
Toliko više ljudi, boja, žamora, mirisa. Ljudi bi prolazili, vikali, svađali
se međusobno oko robe, gurali ga u prolazu kao da je nevidljiv. Trgovci
su bili drčniji i navaljivali su na seljane da kupe baš njihovu robu,
hvalili je kao nešto još neviđeno, ma o kakvoj se gluposti radilo. Ni
potencijalni kupci nisu bili naivni, neki od njih razvili su vanredan
talenat za cenkanje, što je navodno izluđivalo prodavce, a u stvari
jednako su uživali u tom prepiranju. Vuku je neko vreme bilo zabavno,
dok je sve to posmatrao, ali ushićenje ovim mestom brzo ga je
napustilo i on je osećao želju da pobegne, da bude daleko od sve te
galame. Tamo gde je mir i spokojstvo, tamo gde govor ne narušava
opštu harmoniju i poredak - u svoju šumu.
--Opet si odlutao negde! - pucnu mu Stratimir prstima pred očima -
kome ja to pričam!
--Stari Bradar... pa kako to, kažu li nešto ovi iz njegovog sela?
--A šta da kažu? Ko’ i za sve ostale, odnelo ih nešto, Bogovi će znati.
Nije šuma stecište samo zveri - rekavši ovo nakezi se u želji da napravi
jezivu grimasu. - Smuca se tu ko zna ko još. U svakom slučaju priča se
da ovi iz Mazdre žele da napuste planinu i da idu odavde. Znaš kako je,
mi smo ti ovde malo skrajnuti od sveta.
--A gde da idu?
--Prema severu, kažu tamo je sada bolje. Veliki klanovi su očistili
nekadašnje gradove od Strvinara, pa više nije tako opasno živeti u
blizini nekokog od njih. Tu su i reke, zemlja je plodnija.
- Ne znam... za mene je šuma utočište. Toliko je lepo, kada si
tamo... ah, kome pričam - prekide Vuk videvši Stratimirove grimase kao
reakciju na njegove impresije. - Zveri o kojima pričaju nikada nisam
video i kladim se da su izmišljanja starih seljena, a i čega se bojati ako
druguješ sa duhovima šume. Ja...
--Znam, znam, duhovi drveća i bla, bla... ne ljuti se, mali moj
prijatelju, ali priču znam napamet i nikada njome nisam bio
impresioniran. Ti imaš svoj svet, koji mi nimalo nije blizak, ali imam i
ja svoj, tj. imaću ga ako Bogovi budu na mojoj strani. - reče i
zagonetno se osmehnu. - Tvoji duhovi cveća i žbunja, možda su dovoljni
da ispune tvoje snove, ali ne i moje, nikako.
Vuk je već znao o čemu mu Stratimir govori, ali ga nije prekidao, da
bi mu to stavio do znanja. Poznavali su se dugo i znali su želje jedan
drugoga suviše dobro.
- Ja živim za dan da zajašem sa najačim klanom, sa Hordom! -
naglasio je ime klana, sa velikim strahopoštovanjem i kao da se ispravio
nad Vukom, još više naglašavajući razliku u konstituciji. - Za to sam se
nekada molio i Perunu i Gerovitu i veličanstvenom Svarogu, ali shvatio
sam da to nije dovoljno. Išao sam kod Varde... ona mi je rekla kome se
treba moliti... koji Bog će pomoći kada svi drugi ćute...- Vuk poče da
opaža nekakvu uznemirenost na Stratimirovom licu, od koje pomalo
zadrhta u sebi - Crnorogu! O, da, Crnom Bogu! - oči su mu sijale, a glas
postao isprekidan - On je, kaže Varda, najjači, ali ga se ljudi plaše iz
svoje slabosti, a opet, oni koji imaju snage i viziju, ako mu se
prepuste... tada mogu imati sve.
Crnorog je bilo jedno od božanstava u plejadi onih koja su se
poštovala ili kojih su se, jednostavno, bojali, ali se retko ko usuđivao
da ovog Boga priziva za svoga zaštitnika, jer je on važio za božanstvo
Argus Books Online Magazine
84