Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Página 84

sebe. - Naše malo mesto. Misliš li da je meni zabavno. Ali šuma, drugar - pa poče da cokće, vrteći glavom. - To je nešto drugo. Znaš li kakvi se stvorovi kreću tom tvojom šumom? I sam si čuo priče, koje nam stižu iz komšiluka. Evo, nema par dana, kako je na putu od trgovišta do svog sela, nestao matori Bradar. A bio je jedan od iskusnijih. Nisu ga džaba slali po namirnice, taj je prošao tuda bezbroj puta. Vuk se začudi. Za starog Bradara nije čuo da je nestao. On je zaista bio pouzdana osoba kada su putovanja bila u pitanju i bio je poznat u svim okolnim selima kao takav. Bi mu žao starog. On je često navraćao u njihovo selo i donosio razne stvari. Onda pomisli na trgovište, koje je Stratimir pomenuo. Trgovišta su bile posebne naseobine, ni nalik njihovoj, ne toliko po svojoj „arhitekturi“, već po dramatičnoj šarenolikosti, koja je bila sušta suprotnost klasičnom selu. To su bila, kako im i ime kaže, mesta trgovine. Izlagalo se sve, a dolazili su svi. Trgovci sa raznih strana donosili bi svoje koještarije, za koje se uvek nalazio kupac. Naravno, bilo je tu i korisnih stvari: ručno pravljenog alata, odeće, oružja, hrane i alkohola, pa se čak mogla naći i so, začin tako redak u ovim danima. Na većim i ozbiljnijim trgovištima, bilo je i onoga što prosečni seljanin ne bi mogao ni da zamisli. Na takvim mestima čovek je sebi mogao da priušti i nekoliko sati intimnog ženskog društva. Vuk je samo jedanput bio u trgovištu. Veoma malom, dalekom od poznatih i čuvenijih, ali za njega svakako fantastičnom. Bio je začuđen tako drastičnom promenom u odnosu na mesto u kome je odrastao. Toliko više ljudi, boja, žamora, mirisa. Ljudi bi prolazili, vikali, svađali se međusobno oko robe, gurali ga u prolazu kao da je nevidljiv. Trgovci su bili drčniji i navaljivali su na seljane da kupe baš njihovu robu, hvalili je kao nešto još neviđeno, ma o kakvoj se gluposti radilo. Ni potencijalni kupci nisu bili naivni, neki od njih razvili su vanredan talenat za cenkanje, što je navodno izluđivalo prodavce, a u stvari jednako su uživali u tom prepiranju. Vuku je neko vreme bilo zabavno, dok je sve to posmatrao, ali ushićenje ovim mestom brzo ga je napustilo i on je osećao želju da pobegne, da bude daleko od sve te galame. Tamo gde je mir i spokojstvo, tamo gde govor ne narušava opštu harmoniju i poredak - u svoju šumu. --Opet si odlutao negde! - pucnu mu Stratimir prstima pred očima - kome ja to pričam! --Stari Bradar... pa kako to, kažu li nešto ovi iz njegovog sela? --A šta da kažu? Ko’ i za sve ostale, odnelo ih nešto, Bogovi će znati. Nije šuma stecište samo zveri - rekavši ovo nakezi se u želji da napravi jezivu grimasu. - Smuca se tu ko zna ko još. U svakom slučaju priča se da ovi iz Mazdre žele da napuste planinu i da idu odavde. Znaš kako je, mi smo ti ovde malo skrajnuti od sveta. --A gde da idu? --Prema severu, kažu tamo je sada bolje. Veliki klanovi su očistili nekadašnje gradove od Strvinara, pa više nije tako opasno živeti u blizini nekokog od njih. Tu su i reke, zemlja je plodnija. - Ne znam... za mene je šuma utočište. Toliko je lepo, kada si tamo... ah, kome pričam - prekide Vuk videvši Stratimirove grimase kao reakciju na njegove impresije. - Zveri o kojima pričaju nikada nisam video i kladim se da su izmišljanja starih seljena, a i čega se bojati ako druguješ sa duhovima šume. Ja... --Znam, znam, duhovi drveća i bla, bla... ne ljuti se, mali moj prijatelju, ali priču znam napamet i nikada njome nisam bio impresioniran. Ti imaš svoj svet, koji mi nimalo nije blizak, ali imam i ja svoj, tj. imaću ga ako Bogovi budu na mojoj strani. - reče i zagonetno se osmehnu. - Tvoji duhovi cveća i žbunja, možda su dovoljni da ispune tvoje snove, ali ne i moje, nikako. Vuk je već znao o čemu mu Stratimir govori, ali ga nije prekidao, da bi mu to stavio do znanja. Poznavali su se dugo i znali su želje jedan drugoga suviše dobro. - Ja živim za dan da zajašem sa najačim klanom, sa Hordom! - naglasio je ime klana, sa velikim strahopoštovanjem i kao da se ispravio nad Vukom, još više naglašavajući razliku u konstituciji. - Za to sam se nekada molio i Perunu i Gerovitu i veličanstvenom Svarogu, ali shvatio sam da to nije dovoljno. Išao sam kod Varde... ona mi je rekla kome se treba moliti... koji Bog će pomoći kada svi drugi ćute...- Vuk poče da opaža nekakvu uznemirenost na Stratimirovom licu, od koje pomalo zadrhta u sebi - Crnorogu! O, da, Crnom Bogu! - oči su mu sijale, a glas postao isprekidan - On je, kaže Varda, najjači, ali ga se ljudi plaše iz svoje slabosti, a opet, oni koji imaju snage i viziju, ako mu se prepuste... tada mogu imati sve. Crnorog je bilo jedno od božanstava u plejadi onih koja su se poštovala ili kojih su se, jednostavno, bojali, ali se retko ko usuđivao da ovog Boga priziva za svoga zaštitnika, jer je on važio za božanstvo Argus Books Online Magazine 84