-Stara veštica. Nikakav kamen ne može da te spase od medveda ili nečeg goreg što se mota po ovim šumama. Stižu vesti iz susednih sela.
-Malo-malo, pa neko nestane. Nalazili su...- ona napravi izraz gađenja- i oglodane ostatke... kosti... Nas nema ko da štiti. Muškaraca u selu je ostalo malo i svi su starci ili bogalji. Kada bi nešto izgmizalo iz šume i navalilo na onaj zid, šta misliš koliko bi izdržao? Misliš li da će ti to kamenje pomoći!?- već histerično i gubeći kontrolu nad sobom reče mu ona.
-Ja poznajem šumu i duhovi me slušaju...
-Prekini! Prekini!- izdra se na njega.
Nije mogla da sluša priče o šumskim duhovima i svemu onome zbog čega ga je čitavo selo smatralo čudakom, a nju žalilo. I otac mu je bio lud, govorili su njoj iza leđa, nije čudo što je mali takav. Morala je da trpi to, jer nije imala izbora. Morala je da ga odvede na obred očišćenja kod veštice, koju je prezirala. Nju i njene vradžbine, kojima je sve držala u stanju pokornosti. Smrad koji je izbijao iz te kreature, paukolike spoljašnjosti, tek po nečemu prepoznatljive kao žene, bio je nepodnošljiv. Na licu pocrnelom od prljavštine, godina i zlobe, kako se činilo Liji, sijale su samo oči u koje je bilo teško gledati. Sve je to morala da istrpi, povinujući se odluci sela da se dečak ima podvrgnuti obredu očišćenja, jer je previše čudan. Nije uspelo, naravno. Mumlanje,
kađenje, pljuvanje i zaklinjanje, euforično padanje u trans stare Varde i- ništa. Dečak se malo pritajio, verovatno, da bi umirio selo i nedugo zatim nastavio sa svojim nekonvencionalnim ponašanjem, koje se uglavnom manifestovalo njegovom ljubavlju prema šumi. Onoj istoj koju su svi ostali mrzeli ili je se bojali.-Idi po drva.- pribravši se, reče mu, ljutitim glasom. On istrča već na „ idi“, osećajući olakšanje. Iza kuće su bile uredno složene oblice od drveta, koje bi s vremena na vreme cepao sekirom, ne bi li ih pripremio za ogrev. Sada je to bila njegova dužnost, dovoljno je porastao. Bio je ponosan na to. Drva je ovde bilo mnogo, za to bar nisu morali da brinu, ipak su živeli nadomak šume.
Zasukao je rukave i zamahnuo, sa neskrivenim zadovoljstvom i očiglednom nespretnošću. Velika cepanica se raspuče, ali ne prepolovi. Podigao je sa mukom teret, sada veći za težinu cepanice, ali još namereniji da ovoga puta uspe. U tom ga preseče poznati glas iza leđa:-Dolijao si, Vuče!
***
Iza njega je stajao suvonjavi dečak dugačkih, i za svoje godine, isuviše žilavih ruku, crne, kovrdžave kose, povećeg nosa i usana razvučenih u osmeh kojim je zadirkivao svoga druga. Bio je sav nesrazmeran, što i nije bilo čudno za jednog četrnaestogodišnjeg pubertetliju. Izbuljene oči titrale su smejući se zajedno sa usnama.
- Ne radi se to tako, delijo moj …- pokazivao mu je izazivački na sekiru koju je malopre zario u komad drveta- nemaš ti snage za to... a i tehnika ti nije nešto.- rekavši to posprdno se nasmeja, tek da potvrdi svoju konstataciju.
- Stratimire!- obradova se Vuk što ga je video, kao da nije čuo pređašnje šale na svoj račun.
- Daj de to meni... bojim se, povredićes se- nastavljao je svoje Stratimir.
- Mogu sam!- pobuni se Vuk, dok mu je, jači i, od njega, veći, Stratimir već uzimao sekiru iz ruku. Ne bi mu pravo, no ipak se povuče.
- Vidiš, moraš lepo da zamahneš...- obliznuvši usne i značajno pogledavši u načetu cepanicu, crnokosi dečak zamahnu sekirom i ova se raspoluti na dve manje.- Onda uzmeš ovu, pa opet- svaki zamah je od veće činio manju.
Vuk ga je pogledao kroz svoje šiške, koje su mu padale preko pola očiju razočaran što mu je oduzeo ovaj posao i što ga je, očigledno, obavljao mnogo bolje. „ Pa šta?“ – pomisli- „ Stariji je i jači“. Vide Stratimirove žilave i mišićave ruke i slegnu ramenima.
- A opet si lutao šumom?- ispravi se Stratimir, naslanjajući se na držicu sekire, koju je položio sečivom na dole, pošto je iscepao tek nekoliko cepanica.
Videlo se da ga je volja za sečenjem drva prošla čim je to zadovoljstvo uskratio svom drugaru.
- Ne valja ti to, sokole moj, znaš... opet će te kod veštice na...- ovde zastade da napravi značajan gest očima- tretman!- i prasnu u smeh.
- Nije me briga!- odgovori Vuk- Ti znaš da ne mogu da izdržim ovde... u selu, u sigurnom krugu... znaš da volim šumu.
- Znam ja to, mali moj prijatelju.- pokroviteljski mu se obrati.- Nikakvo čudo što ne možeš da podneseš ovo.- pa zavrte pogledom oko
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 83