Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Seite 82

kapija, sačinjena od istih takvih stabala, koja nisu bila pobodena u zemlju, već su pokretana jednim užetom kojim se upravljalo sa tornja. Stražarski toranj bila je drvena konstrukcija za koju se činilo da će je srušiti jači udar vetra, sa malim zvonom za uzbunu, a na njemu obavezan stražar, uglavnom starina, nesposobna za neki teži fizički posao. Iza zida se postrojilo desetine kuća, prilično zbijenih među sobom, grupisanih oko zaravnjenog prostora koga su nazivali trgom. Kuće su zapravo bile straćare, sklepane od drveta, kamena i blata, sve naknadno ofarbane u belo, trošnog izgleda, a sam naziv selo bio je, verovatno, preteran za ovu ubogu naseobinu. Zemljane staze među kućama tek tu i tamo popločane su kamenom. Kuće su imale obore za svinje ili žičane pilićarnike, ali životinja je bilo malo ili ih uopšte nije bilo. Samo psi, koji su nekako uvek uspevali da dođu do hrane, a bili su i korisni, kada bi stražar zaspao. - Opet cunjaš šumom zvekane mali... nećeš ti dugo, Peruna mi, nećeš dugo... - Otvori kapiju Svrdlare i brini svoju brigu! - smejući se odvrati stražaru dečak. Svrdlar, starac koji je, iako jedva stojeći na nogama, morao da odradi svoju smenu, frknu na dečaka i sa mukom okrenu drveni čekrk, koji je otvarao kapiju na zaštitnom zidu. - Jednog od ovih dana jednostavno se nećeš vratiti iz te šumetine, pacovčiću! Nadam se da neće biti moja smena i da neću tvojoj majci ja donositi vesti ... Dečak protrča kroz kapiju i ne okrenuvši se ka starcu na stražari. Zajapureno utrča u svoju kuću, pobedonosno spuštajući na sto pronađeni kamen. Znao je da će dobiti svoju porciju grdnji kada se bude vratio i hteo je da ih ublaži, koliko god je mogao. Kuća je bila mala, činila ju je samo jedna prostorija veličine tri sa tri metra. Krevet na kome su spavali majka i on, mali rasklimatani drveni sto i jedan kredenac, bili su, gotovo, svo pokućstvo. Pod je bio zemljan, a zidovi prostorije od krupnog, grubo tesanog kamena. Iznad nihovih glava drvene grede i rogovi formirali su krov na „četiri vode“ koji je pokrivala šindra. U uglu beše i malo ognjište, kamenom ozidani prostor u kome je vazda gorela tih vatra, a nad njenim tinjanjem, o lancu je visio poveći kotao. Majka je stajala pored njega i velikom varjačom mešala sadržaj. Okrenula se i pogledala ga sa mešavinom očaja i prekora. Spustila je pogled na sto prema njegovoj dragocenosti, pa uzdahnu glasno i okrenu mu leđa. Ne reče ništa, već se vrati pređašnjem poslu - mešanju čorbuljaka koji se pušio. Bila je još uvek mlada žena, lepog lica, kojoj nije bilo više od trideset, ali je težak život pun nemaštine ostavio izvesnog traga na tom licu. Ime joj beše Lija. -Ne ljuti se na mene, bio sam... -Znam gde si bio. Gde i uvek. Opet si doneo nešto... još jednu od besmislenih stvari kojima puniš ovu kuću, a kojima ti neko drugi puni tu glavu. -Ali majko.. -Na mene ne misliš. - nastavljala je svoju svakodnevnu žalopojku - Šta ću ja ako te prokleta šuma jednom proguta... samo odluči da te uzme, kao i tvog oca... Setio se priče o ocu. Bio je suviše mali da bi se sećao oca lično, sećao se samo priče. Jednog jutra je otišao ne rekav ši svojoj ženi, dečakovoj majci, ni gde ni zašto. Jednostavno je otišao. Ona je pričala da je nekoliko dana pre toga bio poput bolesnika, izbezumljen, buncao u snu. Čak je i plakao, kada ona ne bi gledala ili se bar pravila da ne gleda. Onda je jednog jutra ustao, začuđujuće smiren i rekao da mora da ode. Nisu pomagali njeni jecaji i molbe da joj kaže kuda. Nije pomagalo ni to, što je pokazivala na njihovog jednogodišnjeg sina koji je puzao po podu jedine sobe. - Šta ćemo mi? - pitala ga je. - Rekao je samo „Moram.“ - i izašao na vrata. Nikada se nije vratio. Znala je da se neće vratiti, osećala je. Varda je bacala kosti da vidi je li živ, ali i one su bile neme, kao da poručuju da više ne postoji. Varda je kostima uvek mogla da odredi da li se neko još nalazi u ovome svetu ili je prešao iza „granice”. Ovoga puta ne. Malo po malo, svi su okrivili šumu, kao i uvek. Oni koji su živeli na obroncima Stare Planine, još od kako se svet promenio i izgubio većinu svojih stanovnika, a porodio mnoge nove, za stara vremena nezamislive, bojali su se i u isto vreme, obožavali šumu. Ono malo staraca, koji su bili u situaciji da se sećaju starog sveta, dobrovoljno su ga zaboravljali i tek ponekad, nerado pričali o njemu, kao nečem dalekom i mitskom. Sećanja su im izazivala gorčinu, koju imaju oni koji pamte ono što se više nikada neće vratiti. -Doneo sam kamen, beli... sad imam oba... Varda je rekla - pokušavao je da se opravda. Argus Books Online Magazine 82