kapija, sačinjena od istih
takvih stabala, koja nisu bila
pobodena u zemlju, već su
pokretana jednim užetom
kojim se upravljalo sa
tornja. Stražarski toranj bila
je drvena konstrukcija za
koju se činilo da će je srušiti
jači udar vetra, sa malim
zvonom za uzbunu, a na
njemu obavezan stražar,
uglavnom starina,
nesposobna za neki teži
fizički posao. Iza zida se
postrojilo desetine kuća,
prilično zbijenih među
sobom, grupisanih oko
zaravnjenog prostora koga
su nazivali trgom. Kuće su
zapravo bile straćare,
sklepane od drveta, kamena
i blata, sve naknadno
ofarbane u belo, trošnog
izgleda, a sam naziv selo bio
je, verovatno, preteran za
ovu ubogu naseobinu.
Zemljane staze među
kućama tek tu i tamo
popločane su kamenom.
Kuće su imale obore za
svinje ili žičane pilićarnike,
ali životinja je bilo malo ili
ih uopšte nije bilo. Samo
psi, koji su nekako uvek
uspevali da dođu do hrane, a
bili su i korisni, kada bi
stražar zaspao.
- Opet cunjaš šumom
zvekane mali... nećeš ti
dugo, Peruna mi, nećeš
dugo...
- Otvori kapiju Svrdlare i
brini svoju brigu! - smejući
se odvrati stražaru dečak.
Svrdlar, starac koji je,
iako jedva stojeći na
nogama, morao da odradi
svoju smenu, frknu na
dečaka i sa mukom okrenu
drveni čekrk, koji je otvarao
kapiju na zaštitnom zidu.
- Jednog od ovih dana
jednostavno se nećeš vratiti
iz te šumetine, pacovčiću!
Nadam se da neće biti moja smena i da neću tvojoj majci ja donositi
vesti ... Dečak protrča kroz kapiju i ne okrenuvši se ka starcu na
stražari.
Zajapureno utrča u svoju kuću, pobedonosno spuštajući na sto
pronađeni kamen. Znao je da će dobiti svoju porciju grdnji kada se
bude vratio i hteo je da ih ublaži, koliko god je mogao. Kuća je bila
mala, činila ju je samo jedna prostorija veličine tri sa tri metra. Krevet
na kome su spavali majka i on, mali rasklimatani drveni sto i jedan
kredenac, bili su, gotovo, svo pokućstvo. Pod je bio zemljan, a zidovi
prostorije od krupnog, grubo tesanog kamena. Iznad nihovih glava
drvene grede i rogovi formirali su krov na „četiri vode“ koji je
pokrivala šindra. U uglu beše i malo ognjište, kamenom ozidani prostor
u kome je vazda gorela tih vatra, a nad njenim tinjanjem, o lancu je
visio poveći kotao. Majka je stajala pored njega i velikom varjačom
mešala sadržaj.
Okrenula se i pogledala ga sa mešavinom očaja i prekora. Spustila je
pogled na sto prema njegovoj dragocenosti, pa uzdahnu glasno i okrenu
mu leđa. Ne reče ništa, već se vrati pređašnjem poslu - mešanju
čorbuljaka koji se pušio. Bila je još uvek mlada žena, lepog lica, kojoj
nije bilo više od trideset, ali je težak život pun nemaštine ostavio
izvesnog traga na tom licu. Ime joj beše Lija.
-Ne ljuti se na mene, bio sam...
-Znam gde si bio. Gde i uvek. Opet si doneo nešto... još jednu od
besmislenih stvari kojima puniš ovu kuću, a kojima ti neko drugi puni
tu glavu.
-Ali majko..
-Na mene ne misliš. - nastavljala je svoju svakodnevnu žalopojku -
Šta ću ja ako te prokleta šuma jednom proguta... samo odluči da te
uzme, kao i tvog oca...
Setio se priče o ocu. Bio je suviše mali da bi se sećao oca lično, sećao
se samo priče. Jednog jutra je otišao ne rekav ši svojoj ženi, dečakovoj
majci, ni gde ni zašto. Jednostavno je otišao. Ona je pričala da je
nekoliko dana pre toga bio poput bolesnika, izbezumljen, buncao u snu.
Čak je i plakao, kada ona ne bi gledala ili se bar pravila da ne gleda.
Onda je jednog jutra ustao, začuđujuće smiren i rekao da mora da ode.
Nisu pomagali njeni jecaji i molbe da joj kaže kuda. Nije pomagalo ni
to, što je pokazivala na njihovog jednogodišnjeg sina koji je puzao po
podu jedine sobe.
- Šta ćemo mi? - pitala ga je. - Rekao je samo „Moram.“ - i izašao na
vrata. Nikada se nije vratio. Znala je da se neće vratiti, osećala je.
Varda je bacala kosti da vidi je li živ, ali i one su bile neme, kao da
poručuju da više ne postoji. Varda je kostima uvek mogla da odredi da
li se neko još nalazi u ovome svetu ili je prešao iza „granice”. Ovoga
puta ne. Malo po malo, svi su okrivili šumu, kao i uvek. Oni koji su
živeli na obroncima Stare Planine, još od kako se svet promenio i
izgubio većinu svojih stanovnika, a porodio mnoge nove, za stara
vremena nezamislive, bojali su se i u isto vreme, obožavali šumu. Ono
malo staraca, koji su bili u situaciji da se sećaju starog sveta,
dobrovoljno su ga zaboravljali i tek ponekad, nerado pričali o njemu,
kao nečem dalekom i mitskom. Sećanja su im izazivala gorčinu, koju
imaju oni koji pamte ono što se više nikada neće vratiti.
-Doneo sam kamen, beli... sad imam oba... Varda je rekla -
pokušavao je da se opravda.
Argus Books Online Magazine
82