jedino i pronašli u ovoj šumi, mnogi o kojima je slušao, a neke i poznavao, ali ne i on. On je uvek dolazio i odlazio, bez ikakvih problema, duhovi bi ga puštali i skrivali kada je to bilo potrebno. Ali ni to nije bilo sve. Na tom mestu slušao je i pesme čija je melodija bila čista, bez trunke tuge. Pesme o bezbrižnim vremenima, o kojima je čuo u pričama, pesme o lepoti i slavi iza granica sivog sveta svakodnevice. Pevale su ga šumske vile, koje nije video, ali je znao da su tu. Pesme su zvučale kao vetar, kao cvrkut, kao žubor i kao mnoštvo glasova, koj je razumeo i dobro znao šta znače. Slušao je i često pevao sa njima.
Konačno je pod rukom osetio oblinu kojoj se već neko vreme nadao, razgrnuo malo i izvukao jedan savršen oblutak. Nije bio siguran da je sasvim beo, ali kad ga je oprao u vodi, vide da je na njemu samo blagi nanos prljavštine i da je sad baš onakav kakav mu treba. Zahva-lio se duhu vode koji mu je pomogao, kako je verovao, i u ovom poduhvatu.
Bilo je neobično važno da pronađe taj kamen. Oblutak je bio drugi element jedne amajlije. Crni, granitni, bio je prvi. Crni i beli kamen činili su zajedno ovu amajliju, koja bi po Vardinom savetu trebalo da bude više nego dovoljna zaštita njegovog doma. U poslednje vreme neka nova neman vrebala je stanovnike ovog kraja. Stizale su vesti o toj nemani i čudnim nestancima iz nekoliko sela
udaljenih desetinama kilometara jednih od drugih.
Pričalo se svašta. Najviše da se šuma ljuti na ljude zato što joj ne prinose žrtve, mada je životinja ostalo tako malo za njihove potrebe i prehranu, da nije preostajalo i za žrtvovanje. Priče ko priče i ljudi ko ljudi, uglavnom su preuveličavali i izmišljali. Neki su tvrdili da su neman videli i da su uspeli da joj umaknu. To sigurno nije bila istina, kako zBog toga što su svi imali različite opise, trudeći se da nadmaše jedni druge u njenom strahotnom izgledu, tako i zbog činjenice da, sigurno, ne bi bili tu da o tome posvedoče. Bilo kako bilo, on nije hteo da je sačeka nespreman. Kada se radilo o opasnostima takve vrste, niko nije bio kompetetniji od seoske veštice Varde. Svaki okrug imao je svoju- staru, mudru, svakako otkačenu staricu, rekao bi on, sa natprirodnim sposobnostima. One su proricale, prizivale blagoslov raznoimenih Bogova i duhova onoga sveta i proklinjale kada je to bilo potrebno. Varda je bila jedna od najcenjenijih za okrug u kome je njegovo selo zauzimalo centralnu ulogu. Crni i beli kamen, prvi nepravilne grube forme, a drugi savršeno obao i snežno beo- tako je rekla veštica, je ono što je potrebno. To je bilo neophodno da bi se nesreća, koju je šuma( a ko drugi) spremila za nezahvalne stanovnike, odvratila od njegove kuće. Doduše, to nije bilo sve. Uz kamenje bila je potrebna i krv životinje prinesene na žrtvu Bogovima šume, koji su se razljutili zBog dugog perioda zanemarivanja. Prva dva je našao, ali ovo treće... to je za njega predstavljalo veći problem. Nije mogao ni da zamisli sebe kako nožem prelazi preko vrata bilo kom živom stvorenju, a čak i kada bi skupio snage za to, nije imao kome. Majci i njemu ostala je još jedino stara koza, koja ih je hranila mlekom i njeno žrtvovanje nije dolazilo u obzir. Nepoznata neman moraće da bude zadovoljna kamenjem. Stavio je oblutak u džep i brzo potrčao šumskim puteljkom nazad ka selu.
Morao je da se, deo puta, takoreći, skotrlja niz strmine obrasle gustim žbunjem, onda bi izlazio na manje, gotovo ravne delove staze, ali se svakako spuštao nizbrdo. Njegovo selo bilo je na nižim delovima Stare planine, kako se od vajkada ona zvala. Sve naseobine su sada nicale na takvim mestima. Na granici između divljine i onoga što su nekada zvali civilizacijom. Daleko od nekadašnjih gradova, tj od onoga što je od njih ostalo, ali ni previše duboko u šumama. Bežeći od onoga što je u mrtvim gradovima jedino bilo živo, ljudi nisu smeli dublje da zalaze u „ prirodu“, koja se takođe drastično promenila u poslednjim decenijama. Njeni sadašnji stanovnici, često su bili jednako kobni za ono malo preostalih ljudi kao i ono što je gmizalo po ostacima gradova. Tako su ova seoca obično nicala na pitomijim delovima planina i obodima šuma. Između šume i sela uvek je bilo dovoljno raskrčenog, brisanog prostora, kako bi se, šta god da je nameravalo da iz nje dođe do njih, moglo primetiti na vreme. Takvo selo bilo je i njegovo.
***
Iz šume izlete samo jedna musava prilika, sa kosom poput slame, koja je poskakivala, dok je dečak trčao ka prvim kućama. Stražar na improvizovanom tornju, koji se samo par sekundi ranije, čuvši šuškanje među granjem, pomalo uspaničio, videvši o kome se radi, samo mrzovoljno odmahnu rukom. Dečak dotrča do zida, visine oko tri metra, koga su činili otesana i zašiljena stabla, povezana koljem. Zid je bio jedina zaštita, eventualnoj pretnji iz šume. Na sredini je stajala mala
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 81