Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 74

Kelt je bio siguran da će sve što im ondje ponude biti kraljev objed u usporedbi s brodskim pladnjem. Stupiše kroz niska vrata, a u vrevi putnika i trgovaca nitko nije niti primijetio jednog lopužu i templara, te njegove umorne oči, usnule pod sjenom četinjastih obrva. Smjestili su ih negdje u kutu, daleko od dreke, a Hugrin se ulegnuo na neu- dobnu stolcu zabacivši tako noge na niski tronožac. Irac je odložio svoj tovar, a onda je sjeo i izvadio bodež kako bi mogao očistiti crno ispod nokata. Onaj koji se nazivao vlas- nikom ovog zdanja bio je poseban ljepotan – kljakav, krezub i kozičav stvor do- nosio im je hranu. Jeli su njegovo prerijetko riblje varivo i pretvrd raženi kruh, a Grima je smatrao da mu je ovo najukusniji objed od ka- da su isplovili s Cipra. No vi- no je nadmašilo sva očekivanja: Bio je to ukusan nektar s padina Salone i krčmar ga je čuvao u bačvi na kojoj je stajalo: Vino za vlastite potrebe. Kada je domaćin ponudio vrč, kao da je znao da će Hugrin pokleknuti. Acranski garnizon nije poznavao po- drume, a kamo li tek dobra vina. Iako se templarima, koji bijahu zavjetovani da žive u odricanju i suspre- zanju od životnih naslada ni- je trebalo nuditi pića koja mute um, obojici su procvjetala lica. „Sudeći po vinu, možda nam gospodar ove krčme ponudi i kakav krevet u pola cijene,“ objavi Hugrin ogle- davajući vrč. „Što kažeš na to, Grima?“ „Ja se ne vraćam na onaj brod,“ odvrati Kelt grabeći svoj. „Dosta je brodova za mene. Bog zna da više od svega želim zaboraviti na onu prokletu žuljavu gredu u potpalubi na kojoj sam više bdio nego uhvatio čvrstog sna u proteklih... koliko ono? Koliko već putujemo, Hu?“ Hu je bilo ime za Hungrina koje je Irac koristio kada mu je želio dati do znanja da je zadovoljan njegovim društvom. U zadnje vrijeme takvih trenutaka bilo je sve manje. „Iz Nikozije smo isplovili prije tri tjedna,“ prisjeti se templar. „Predugo.“ „A imamo li mi dovoljno denara za spavanje po krčmama?“ Grima je već mogao naslutiti podbadanje. „Briga me. Nađi ih,“ želio je zvučati mrzovoljno i razgnjeviti Hua, što mu je i pošlo za rukom. Templar je pokušao namjestiti prijekoran pogled, ali Kelt je već imao nos zabijen u tanjur. Pošto su se namirili, Hugrin dovrši svoj vrč, pa iz kožne torbe izvadi šilo, papir i tintarnicu. Irac je napokon uhvatio nešto sna i topline is- pruživši se u naslonjaču pored kamina. S tim suvremenim priborom za pisanje upoznali su viteza sami Arapi koji ga u Acru donesoše tek nedavno iz svojih osvajanja po beskrajnim stepama Srednje Azije. Bila je to novina i za Hugrina, tako i same mus- limane. U Acri je često običavao svoje dvojbe i strepnje pretvarati u retke, jer gotovo nikad nije smogao dovoljno snage da ih podjeli s nekim od krvi i mesa. Ponekad je dostojan bio Grima, ali najčešće je jedino papir bio povjerenja vrijedan. Kada su se dvojbe gomilale, Hugrin je pisao, a upravo zbog toga svoje pisanje znao je zvati razgovor s pa- pirom. Ove večeri osjećao je kako dozrijeva, a sumnje su još jednom poželjele poteći kroz prste. Razmotao je zato svitak preko četiri drvena trupca spojena u stol i započeo s retkom. Pisao je elegantnom beneventanom, latinskim pismom kojem ga je podučio njegov učitelj i scriptor još iz dječačkih dana u Akvitaniji – otac Amaury. Jamačno bi sada taj stari benediktinac, da je još među živima, bio ponosan na Hugrina i na ono što vidi, te na vitičasto slovo «L» koje je ovaj već stasiti muškarac tako istančano oblikovao. Bio je petnaesti dan listopada, kada smo Grima i ja uplovili na grčkoj lađi u Split, glasio je prvi redak bilješke. Gonjeni razočarenjem, nošeni morem i voljom vjetrova, stigli smo tamo i ne baš osobito krepki. Sud- bina je htjela da se nađem u istom onom gradu iz kojega je velika kršćanska vojska prije nepune godine isplovila u Acru. U to vrijeme, ja sam tamo već brojao svoju devetnaestu godinu vo- jevanja i možda me je život odlučio donesti baš ovdje kako bi me podsjetio zašto sam uopće otišao u ratove daleko preko mora. Kada sam se našao u luci, u Messini, prije toliko mnogo godina, i kada sam čekao svoj brod koji će me odvesti u pokolj, stajao sam kao golobradi mladić, životan, poletan i pun iščekivanja. Jesam li tada mogao znati da će uslijediti pokolj? Nisam niti pomišljao da ću zaploviti preko mora i nakon svih tih godi- na vratiti se ozlojeđen i umoran. Pa tko je još mogao pomisliti da ću sve to preživjeti? Messina i Split možda jesu slični, možda jesu blizu, ali previše je vremena prošlo, a ja sam sada drugi čovjek koji se vraća u kršćanski svijet preplavljen osjećajem krivnje, jer to je ono što sam donio sa sobom i što će me progoniti do kraja... taj stravičan osjećaj grijeha koji je polagano već izjeo svaki djelić moga bića. Argus Books Online Magazine 74