Kelt je bio siguran da će
sve što im ondje ponude biti
kraljev objed u usporedbi s
brodskim pladnjem.
Stupiše kroz niska vrata, a
u vrevi putnika i trgovaca
nitko nije niti primijetio
jednog lopužu i templara, te
njegove umorne oči, usnule
pod sjenom četinjastih
obrva. Smjestili su ih negdje
u kutu, daleko od dreke, a
Hugrin se ulegnuo na neu-
dobnu stolcu zabacivši tako
noge na niski tronožac. Irac
je odložio svoj tovar, a onda
je sjeo i izvadio bodež kako
bi mogao očistiti crno ispod
nokata.
Onaj koji se nazivao vlas-
nikom ovog zdanja bio je
poseban ljepotan – kljakav,
krezub i kozičav stvor do-
nosio im je hranu. Jeli su
njegovo prerijetko riblje
varivo i pretvrd raženi kruh,
a Grima je smatrao da mu je
ovo najukusniji objed od ka-
da su isplovili s Cipra. No vi-
no je nadmašilo sva
očekivanja: Bio je to ukusan
nektar s padina Salone i
krčmar ga je čuvao u bačvi
na kojoj je stajalo: Vino za
vlastite potrebe.
Kada je domaćin ponudio
vrč, kao da je znao da će
Hugrin pokleknuti. Acranski
garnizon nije poznavao po-
drume, a kamo li tek dobra
vina. Iako se templarima,
koji bijahu zavjetovani da
žive u odricanju i suspre-
zanju od životnih naslada ni-
je trebalo nuditi pića koja
mute um, obojici su
procvjetala lica.
„Sudeći po vinu, možda
nam gospodar ove krčme
ponudi i kakav krevet u pola
cijene,“ objavi Hugrin ogle-
davajući vrč. „Što kažeš na
to, Grima?“
„Ja se ne vraćam na onaj brod,“ odvrati Kelt grabeći svoj. „Dosta je
brodova za mene. Bog zna da više od svega želim zaboraviti na onu
prokletu žuljavu gredu u potpalubi na kojoj sam više bdio nego uhvatio
čvrstog sna u proteklih... koliko ono? Koliko već putujemo, Hu?“
Hu je bilo ime za Hungrina koje je Irac koristio kada mu je želio dati
do znanja da je zadovoljan njegovim društvom. U zadnje vrijeme takvih
trenutaka bilo je sve manje.
„Iz Nikozije smo isplovili prije tri tjedna,“ prisjeti se templar.
„Predugo.“
„A imamo li mi dovoljno denara za spavanje po krčmama?“
Grima je već mogao naslutiti podbadanje. „Briga me. Nađi ih,“ želio
je zvučati mrzovoljno i razgnjeviti Hua, što mu je i pošlo za rukom.
Templar je pokušao namjestiti prijekoran pogled, ali Kelt je već imao
nos zabijen u tanjur.
Pošto su se namirili, Hugrin dovrši svoj vrč, pa iz kožne torbe izvadi
šilo, papir i tintarnicu. Irac je napokon uhvatio nešto sna i topline is-
pruživši se u naslonjaču pored kamina.
S tim suvremenim priborom za pisanje upoznali su viteza sami Arapi
koji ga u Acru donesoše tek nedavno iz svojih osvajanja po beskrajnim
stepama Srednje Azije. Bila je to novina i za Hugrina, tako i same mus-
limane. U Acri je često običavao svoje dvojbe i strepnje pretvarati u
retke, jer gotovo nikad nije smogao dovoljno snage da ih podjeli s nekim
od krvi i mesa. Ponekad je dostojan bio Grima, ali najčešće je jedino
papir bio povjerenja vrijedan. Kada su se dvojbe gomilale, Hugrin je
pisao, a upravo zbog toga svoje pisanje znao je zvati razgovor s pa-
pirom. Ove večeri osjećao je kako dozrijeva, a sumnje su još jednom
poželjele poteći kroz prste. Razmotao je zato svitak preko četiri drvena
trupca spojena u stol i započeo s retkom.
Pisao je elegantnom beneventanom, latinskim pismom kojem ga je
podučio njegov učitelj i scriptor još iz dječačkih dana u Akvitaniji – otac
Amaury. Jamačno bi sada taj stari benediktinac, da je još među živima,
bio ponosan na Hugrina i na ono što vidi, te na vitičasto slovo «L» koje
je ovaj već stasiti muškarac tako istančano oblikovao.
Bio je petnaesti dan listopada, kada smo Grima i ja uplovili na grčkoj
lađi u Split, glasio je prvi redak bilješke. Gonjeni razočarenjem, nošeni
morem i voljom vjetrova, stigli smo tamo i ne baš osobito krepki. Sud-
bina je htjela da se nađem u istom onom gradu iz kojega je velika
kršćanska vojska prije nepune godine isplovila u Acru.
U to vrijeme, ja sam tamo već brojao svoju devetnaestu godinu vo-
jevanja i možda me je život odlučio donesti baš ovdje kako bi me
podsjetio zašto sam uopće otišao u ratove daleko preko mora. Kada sam
se našao u luci, u Messini, prije toliko mnogo godina, i kada sam čekao
svoj brod koji će me odvesti u pokolj, stajao sam kao golobradi mladić,
životan, poletan i pun iščekivanja.
Jesam li tada mogao znati da će uslijediti pokolj?
Nisam niti pomišljao da ću zaploviti preko mora i nakon svih tih godi-
na vratiti se ozlojeđen i umoran. Pa tko je još mogao pomisliti da ću sve
to preživjeti? Messina i Split možda jesu slični, možda jesu blizu, ali
previše je vremena prošlo, a ja sam sada drugi čovjek koji se vraća u
kršćanski svijet preplavljen osjećajem krivnje, jer to je ono što sam
donio sa sobom i što će me progoniti do kraja... taj stravičan osjećaj
grijeha koji je polagano već izjeo svaki djelić moga bića.
Argus Books Online Magazine
74