smrtnim rimskim fontanama.
Svaka splitska uličica bila je
kao staro vino – što je više
starila, to je bila ukusnija
oku.
Prošlo je tek godinu dana
otkako se od njegovih molo-
va hrvatski i mađarski kralj
Andrija otisnuo u Svetu Zem-
lju. Poveo je sa sobom go-
lemu vojsku, a grad je sada
dočekao prve povratnike koji
su uvidjeli da Saracene i
Mameluke neće nikada
protjerati iz njihove sparne
domovine. Brodovi prepuni
skršenih križara mogli su još
jednom posvjedočiti kako
izvan zidina Dioklecijanove
palače stoje samo dvije
stvari – malo predgrađe pod
zapadnim bedemom i
gradska luka.
Upravo se tamo usidrio
brod koji je upravo doplovio
s Cipra.
„Da sam barem mogao bi-
ti ovdje u doba kralja Andri-
je,“ reče napokon Hugrin
svom suputniku, pa zakorači
na dasku koja je vodila na
gat. „Zamisli: Tisuće i tisuće
zastava bijelih poput
planinskih vrhunca,
izvezenih zlatom i srebrom,
te ljeskanih na popod-
nevnom suncu baš poput
ovog današnjeg.“
Sunce mu izmami osmijeh
nakon tako dugo vremena.
„Dal' se ti to još zanosiš
tim svojim templarskim bu-
dalaštinama nakon svega što
smo prošli?“ upita suputnik.
„Ne,“ kratko će vitez, za-
dovoljan činjenicom kako
ponovno može osjetiti kopno
pod nogama. „Samo kažem
da bi bilo lijepo vidjeti ovaj
grad u to vrijeme barjaka i
himni.“
„Koješta,“ priklopi ovaj,
pa pokuša naći ravnotežu na
dasci da ne pljusne u more,
što bi bio neslavan i poetičan završetak jedne duge plovidbe.
„Doista sam budalaš. U svim ovim godinama koliko zajedno lutamo,
možda sam već trebao naučiti da ti Grima ne gajiš nikakvih ideala,“ i
pruži mu napokon ruku spasa kako bi ga priveo na pristan.
„Nikakvih ideala?“ zakoluta očima Grima, pa klekne na koljena i
pohotno izljubi kamenje koje je nicalo iz mola. „O, imam Hugrine,
imam. To bi već trebao bolje znat,“ ustane napokon i preleti rukama po
sebi kako bi se uvjerio da je na kopno napokon stigao u jednom komadu.
„Moj je ideal puna kesa pa onda i pun trbuh. To su ideali za koje se
umire, a ne barjaci i himne. Najmanje himne. Od pjevanja ne prestaje
krulit trbuh.“
U osnovi, bio je to Grima, Hugrinov suputnik, tek džepar i varalica
koji se smucao po gradskim trgovima Acre, luke u Libanonu iz koje su
kretali gotovo svi kršćanski pohodi na muslimane. Posao mu je tamo bio
da jednom rukom traži milostinju, dok je drugom otkidao kese pune
zlatnika s pojaseva onih koji bi mu istu tu milostinju i udijelili. Jednog
je dana Grimina ruka završila na Hugrinovu remenu, a kada ga je ovaj
prozreo, ubrzo se trebala naći na panju. Čim se Hugrin založio kod vlasti
da Grimina ruka ostane cjelovita i da ovaj sirotan ne završi u tamnici,
lopuža je postala vitezov vjerni pratitelj: „Pratit ću vas kao što rijeka
prati svoje korito gospodaru, a pod tim mislim da kad Grima prati nekog
u stopu, taj se sigurno ne mora bojati da će dobiti nož u leđa,“ zakleo
mu se tom prilikom, u maniri dostojne jedino Grime.
Hugrin se sažalio nad ovom sirotom prilikom, doduše, i njemu je
trebao netko s kim će dijeliti vrijeme u toj sparnoj i negostoljubivoj
zemlji. Netko s kim će podijeliti misli – i ono što je najvažnije – netko
koga će moći preobratiti na pravi, častan i Bogu milosniji put. Taj poth-
vat trebao je biti templarev osobni uspjeh, međutim, Grima se nije uvi-
jek pokazivao kao zabludjela glina spremna za Hugrinovo lončarsko kolo
morala.
„Možda imaš pravo što se tiče punih kesa i želudaca Irče, ali i nadalje
mislim da bi svijet bio ljepši bez tebe,“ vitez je već dobro znao što
znače Grimine pune kese. „Pođimo sad što dalje od ove pučine, jer vi-
dim da je naštetila tvojem poslovičnom veselju.“
Krenuli su gatom, a templareva duga, zemljano žuta tunika lelujala
je na vjetru koji je utirao svoj put naspram plavetnila. Njene nebrojene
rasparotine i prikrpe, već gotovo izblijedjele od prašine i krvi možda se
više nisu primjećivale, ali davale su svima na uvid što doista znači biti
Božji ratnik u surovim ravnicama Judeje i Galileje. Hugrin je u
Outremeru izbrojao već devetnaesti Božić. Skoro nestvaran vijek za
jednog templara, jer otišao je u nepoznato kada je bio tek nešto više
nego dječak.
Nosio je svoju tuniku iznad širokih pleća i stamenih ramena. No povrh
nje provirivalo je ušiljeno lice, usahlo u obrazima, izbačenih jagodica,
iscrpljeno i obješeno. Nekada je ono bilo rumeno od ljepote i zdravlja,
popunjeno i skladno, ali napasno judejsko sunce kroz sve te godine
službovanja u Acri moralo je naplatiti svoj danak. Čak mu je i brada
djelovala osmuđeno. Više se nije trudio skraćivati ju, iako su templari
činili to svakodnevno. Ionako već dugo nije mario za običaje svoga reda.
Nešto dalje od doka skoro da mu je omakla taverna, ishitrena drvena
dvokatnica naslonjena na zid palače.
„Hajdemo napuniti taj tvoj trbuh, Grima. I ja sam već gladan i žedan
okrijepe.“
Argus Books Online Magazine
73