Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | 页面 73

smrtnim rimskim fontanama. Svaka splitska uličica bila je kao staro vino – što je više starila, to je bila ukusnija oku. Prošlo je tek godinu dana otkako se od njegovih molo- va hrvatski i mađarski kralj Andrija otisnuo u Svetu Zem- lju. Poveo je sa sobom go- lemu vojsku, a grad je sada dočekao prve povratnike koji su uvidjeli da Saracene i Mameluke neće nikada protjerati iz njihove sparne domovine. Brodovi prepuni skršenih križara mogli su još jednom posvjedočiti kako izvan zidina Dioklecijanove palače stoje samo dvije stvari – malo predgrađe pod zapadnim bedemom i gradska luka. Upravo se tamo usidrio brod koji je upravo doplovio s Cipra. „Da sam barem mogao bi- ti ovdje u doba kralja Andri- je,“ reče napokon Hugrin svom suputniku, pa zakorači na dasku koja je vodila na gat. „Zamisli: Tisuće i tisuće zastava bijelih poput planinskih vrhunca, izvezenih zlatom i srebrom, te ljeskanih na popod- nevnom suncu baš poput ovog današnjeg.“ Sunce mu izmami osmijeh nakon tako dugo vremena. „Dal' se ti to još zanosiš tim svojim templarskim bu- dalaštinama nakon svega što smo prošli?“ upita suputnik. „Ne,“ kratko će vitez, za- dovoljan činjenicom kako ponovno može osjetiti kopno pod nogama. „Samo kažem da bi bilo lijepo vidjeti ovaj grad u to vrijeme barjaka i himni.“ „Koješta,“ priklopi ovaj, pa pokuša naći ravnotežu na dasci da ne pljusne u more, što bi bio neslavan i poetičan završetak jedne duge plovidbe. „Doista sam budalaš. U svim ovim godinama koliko zajedno lutamo, možda sam već trebao naučiti da ti Grima ne gajiš nikakvih ideala,“ i pruži mu napokon ruku spasa kako bi ga priveo na pristan. „Nikakvih ideala?“ zakoluta očima Grima, pa klekne na koljena i pohotno izljubi kamenje koje je nicalo iz mola. „O, imam Hugrine, imam. To bi već trebao bolje znat,“ ustane napokon i preleti rukama po sebi kako bi se uvjerio da je na kopno napokon stigao u jednom komadu. „Moj je ideal puna kesa pa onda i pun trbuh. To su ideali za koje se umire, a ne barjaci i himne. Najmanje himne. Od pjevanja ne prestaje krulit trbuh.“ U osnovi, bio je to Grima, Hugrinov suputnik, tek džepar i varalica koji se smucao po gradskim trgovima Acre, luke u Libanonu iz koje su kretali gotovo svi kršćanski pohodi na muslimane. Posao mu je tamo bio da jednom rukom traži milostinju, dok je drugom otkidao kese pune zlatnika s pojaseva onih koji bi mu istu tu milostinju i udijelili. Jednog je dana Grimina ruka završila na Hugrinovu remenu, a kada ga je ovaj prozreo, ubrzo se trebala naći na panju. Čim se Hugrin založio kod vlasti da Grimina ruka ostane cjelovita i da ovaj sirotan ne završi u tamnici, lopuža je postala vitezov vjerni pratitelj: „Pratit ću vas kao što rijeka prati svoje korito gospodaru, a pod tim mislim da kad Grima prati nekog u stopu, taj se sigurno ne mora bojati da će dobiti nož u leđa,“ zakleo mu se tom prilikom, u maniri dostojne jedino Grime. Hugrin se sažalio nad ovom sirotom prilikom, doduše, i njemu je trebao netko s kim će dijeliti vrijeme u toj sparnoj i negostoljubivoj zemlji. Netko s kim će podijeliti misli – i ono što je najvažnije – netko koga će moći preobratiti na pravi, častan i Bogu milosniji put. Taj poth- vat trebao je biti templarev osobni uspjeh, međutim, Grima se nije uvi- jek pokazivao kao zabludjela glina spremna za Hugrinovo lončarsko kolo morala. „Možda imaš pravo što se tiče punih kesa i želudaca Irče, ali i nadalje mislim da bi svijet bio ljepši bez tebe,“ vitez je već dobro znao što znače Grimine pune kese. „Pođimo sad što dalje od ove pučine, jer vi- dim da je naštetila tvojem poslovičnom veselju.“ Krenuli su gatom, a templareva duga, zemljano žuta tunika lelujala je na vjetru koji je utirao svoj put naspram plavetnila. Njene nebrojene rasparotine i prikrpe, već gotovo izblijedjele od prašine i krvi možda se više nisu primjećivale, ali davale su svima na uvid što doista znači biti Božji ratnik u surovim ravnicama Judeje i Galileje. Hugrin je u Outremeru izbrojao već devetnaesti Božić. Skoro nestvaran vijek za jednog templara, jer otišao je u nepoznato kada je bio tek nešto više nego dječak. Nosio je svoju tuniku iznad širokih pleća i stamenih ramena. No povrh nje provirivalo je ušiljeno lice, usahlo u obrazima, izbačenih jagodica, iscrpljeno i obješeno. Nekada je ono bilo rumeno od ljepote i zdravlja, popunjeno i skladno, ali napasno judejsko sunce kroz sve te godine službovanja u Acri moralo je naplatiti svoj danak. Čak mu je i brada djelovala osmuđeno. Više se nije trudio skraćivati ju, iako su templari činili to svakodnevno. Ionako već dugo nije mario za običaje svoga reda. Nešto dalje od doka skoro da mu je omakla taverna, ishitrena drvena dvokatnica naslonjena na zid palače. „Hajdemo napuniti taj tvoj trbuh, Grima. I ja sam već gladan i žedan okrijepe.“ Argus Books Online Magazine 73