Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 72

A Gilbert je i dalje šutio ne odgovarajući na zlonam- jerna podbadanja. I dok je siloviti objed tra- jao, a opati se smijali starčevoj slaboumnosti, Ber- trand začuje najzad tihi šapat na svojem uhu: „Neka bude po njihovom,“ reče mu starac. „Došao je čas. A ti, skloni se pod stol da te ne vidi.“ Dlake na mladićevu vratu ukipile su se pod naletom starčeva daha, a on okrene glavu: „Tko da me ne vidi, oče?“ „SILAZI, budalo!“ iznena- da, Gilbert se otisne od sto- la. „Spasi se!“ Mladić je poslušao. Vjetar nikada nije zapuhao klaustrom svetog Stjepana, ali ga je Bertrand sada mogao osjetiti kako cvili dok trga nabore od stolnjaka. Ovdje pod stolom nije očekivao tamu. Oko njega muk je polag- ano prelazio u tiho puck- etanje. Vatra, pomisli Ber- trand, jer je kroz tkaninu već mogao nazrijeti slabašnu luč. A onda priorov glas. „Tko ste vi?“ Iz tame je i dalje pucket- alo, a plamen je jačao. Sivi Čovjek, prođe mladićevom glavom. To je on. „Tko ste vi!?“ krikne neki redovnik, a Bertrand je bio siguran da čuje glas debelog Dagoberta. „Jedan,“ ispalo je iz vjet- ra. Nabori stolnjaka iznena- da su zaplesali. „Što želiš od nas, stvore?“ usudi se još jedan od redov- nika. „Odlazi u ime Gospodi- novo!“ Vjetar nije stigao ni od- govoriti, a opatova glava već je planula u nečistoj buktin- ji, znao je Bertrand. Obrušio se na stol poput statue od pepela, a nje- govi ostaci prosuli su se po hrani. „Jedan,“ zapiskuta ponovno. Neki su pokušali zazvati Gospoda, ali kroz tkaninu mladi benediktinac ugleda prvo jedan, potom još nekoliko plamenih stožaca kako ustaju duž stolova. Bespomoćni krikovi stali su se ukrštavati. Gospode! Oni gore! Pomisli sada, pa začu drhtavi glas svoga mentora kako prkosi: „Ja sam jedan! Uzmi mene!“ „Ne dozvoljavam!“ drekne i prior Bonifacije. „Odlazi utvaro u ime Gosp...!“ ali glasni tup samo odzvoni od stola, a cvrčanje vatre ga usli- jedi. Javio se i vjetar. „Samo jedan.“ Unatoč zabrani, Bertrand se napokon usudio dopuzati do ruba stola kako bi podignuo nabore. Dao bi sve da to nikada nije učinio. Nasred dvorane stajalo je čovjekoliko obličje za koje mu se učini da je bilo sačinjeno od same tame. Međutim, taj mrak nije nipošto bio poput noći ili kakva ponora, već to bijaše neka demonska figura koja je u svojim rubnim orisima tinjala u neobjašnjivoj maglici. Mogao je reći da je ova tama svjetlila. I usred nje Bertrand je vidio je još nešto: Crvene dvije točke koje su režale, proklinjući benediktinske duše. Zakleo se da su to bile oči. A po onima koje biće još uvijek nije zažgalo prokuljali su osipi, a onda su i njihova tijela nestala u buktinji i pepelu, jer bila je to vatra, samo što najmanje bijaše sveta. Doista, pred Bertrandovim je očima izniknulo golemo biće, biće ko- jem je prkosio neki zgureni starac, sićušan starac u sjeni plamtećeg la- va. Bio je to Gilbert koji nije niti jednom ustuknuo, iako su plamteći bičevi već plesali oko njegove glave. „Ti znaš da moje tijelo umire,“ reče mu Demon kada su se vatre umirile. „Oui. Znam.“ „Samo jedan.“ „Samo jedan,“ složio se opat. „Hajde onda, reci mi njegovo ime. Koga si mi odredio?“ Na koncu, opat Gilbert šapnuo je u sjenu: „Bertrand.“ I pokazao joj rukom pod stol. # Hugrin je oduvijek htio vidjeti Split. Dok je stajao na pramcu broda koji je tako sporo lomio nabreklu pučinu, mogao je napokon ugledati ovaj drevni grad koji je svakim valom postajao sve veći i veći. Činilo se kao da izranja iz mora, jednako onako kako je to činila i velebna planina u njegovu krševitom zaleđu. Znao je da ovo nekoć bijaše tek palača koju je rimski car Dioklecijan podigao kako bi ovdje kraj mora mogao kratiti vruće ljetne dane u zasluženoj starosti. Stoljeća su prolazila, palača je izniknula u grad, a njen poganski sjaj polagano su već satrali zubi vremena. Na rimskim kriptama i kupalištima niknule su sada nadbiskupske palače i dvori grad- skih tribuna, a poganski mauzoleji ustupili su mjesto kršćanskim bo- gomoljama. Međutim, iz svake njegove kamene uličice izranjali su zaspali stupovi kakvog zakutnog atrija, dok su pod sjenom vrućeg med- iteranskog sunca žene još uvijek zaimale vodu i lukšijale rublje na be- Argus Books Online Magazine 72