A Gilbert je i dalje šutio
ne odgovarajući na zlonam-
jerna podbadanja.
I dok je siloviti objed tra-
jao, a opati se smijali
starčevoj slaboumnosti, Ber-
trand začuje najzad tihi
šapat na svojem uhu:
„Neka bude po
njihovom,“ reče mu starac.
„Došao je čas. A ti, skloni se
pod stol da te ne vidi.“
Dlake na mladićevu vratu
ukipile su se pod naletom
starčeva daha, a on okrene
glavu: „Tko da me ne vidi,
oče?“
„SILAZI, budalo!“ iznena-
da, Gilbert se otisne od sto-
la. „Spasi se!“
Mladić je poslušao.
Vjetar nikada nije
zapuhao klaustrom svetog
Stjepana, ali ga je Bertrand
sada mogao osjetiti kako
cvili dok trga nabore od
stolnjaka. Ovdje pod stolom
nije očekivao tamu.
Oko njega muk je polag-
ano prelazio u tiho puck-
etanje. Vatra, pomisli Ber-
trand, jer je kroz tkaninu
već mogao nazrijeti slabašnu
luč.
A onda priorov glas. „Tko
ste vi?“
Iz tame je i dalje pucket-
alo, a plamen je jačao. Sivi
Čovjek, prođe mladićevom
glavom. To je on.
„Tko ste vi!?“ krikne neki
redovnik, a Bertrand je bio
siguran da čuje glas debelog
Dagoberta.
„Jedan,“ ispalo je iz vjet-
ra. Nabori stolnjaka iznena-
da su zaplesali.
„Što želiš od nas, stvore?“
usudi se još jedan od redov-
nika. „Odlazi u ime Gospodi-
novo!“
Vjetar nije stigao ni od-
govoriti, a opatova glava već
je planula u nečistoj buktin-
ji, znao je Bertrand. Obrušio se na stol poput statue od pepela, a nje-
govi ostaci prosuli su se po hrani.
„Jedan,“ zapiskuta ponovno.
Neki su pokušali zazvati Gospoda, ali kroz tkaninu mladi benediktinac
ugleda prvo jedan, potom još nekoliko plamenih stožaca kako ustaju duž
stolova. Bespomoćni krikovi stali su se ukrštavati.
Gospode! Oni gore! Pomisli sada, pa začu drhtavi glas svoga mentora
kako prkosi: „Ja sam jedan! Uzmi mene!“
„Ne dozvoljavam!“ drekne i prior Bonifacije. „Odlazi utvaro u ime
Gosp...!“ ali glasni tup samo odzvoni od stola, a cvrčanje vatre ga usli-
jedi.
Javio se i vjetar. „Samo jedan.“
Unatoč zabrani, Bertrand se napokon usudio dopuzati do ruba stola
kako bi podignuo nabore. Dao bi sve da to nikada nije učinio.
Nasred dvorane stajalo je čovjekoliko obličje za koje mu se učini da
je bilo sačinjeno od same tame. Međutim, taj mrak nije nipošto bio
poput noći ili kakva ponora, već to bijaše neka demonska figura koja je
u svojim rubnim orisima tinjala u neobjašnjivoj maglici. Mogao je reći
da je ova tama svjetlila. I usred nje Bertrand je vidio je još nešto:
Crvene dvije točke koje su režale, proklinjući benediktinske duše.
Zakleo se da su to bile oči. A po onima koje biće još uvijek nije zažgalo
prokuljali su osipi, a onda su i njihova tijela nestala u buktinji i pepelu,
jer bila je to vatra, samo što najmanje bijaše sveta.
Doista, pred Bertrandovim je očima izniknulo golemo biće, biće ko-
jem je prkosio neki zgureni starac, sićušan starac u sjeni plamtećeg la-
va. Bio je to Gilbert koji nije niti jednom ustuknuo, iako su plamteći
bičevi već plesali oko njegove glave.
„Ti znaš da moje tijelo umire,“ reče mu Demon kada su se vatre
umirile.
„Oui. Znam.“
„Samo jedan.“
„Samo jedan,“ složio se opat.
„Hajde onda, reci mi njegovo ime. Koga si mi odredio?“
Na koncu, opat Gilbert šapnuo je u sjenu:
„Bertrand.“
I pokazao joj rukom pod stol.
#
Hugrin je oduvijek htio vidjeti Split. Dok je stajao na pramcu broda
koji je tako sporo lomio nabreklu pučinu, mogao je napokon ugledati
ovaj drevni grad koji je svakim valom postajao sve veći i veći. Činilo se
kao da izranja iz mora, jednako onako kako je to činila i velebna planina
u njegovu krševitom zaleđu.
Znao je da ovo nekoć bijaše tek palača koju je rimski car Dioklecijan
podigao kako bi ovdje kraj mora mogao kratiti vruće ljetne dane u
zasluženoj starosti. Stoljeća su prolazila, palača je izniknula u grad, a
njen poganski sjaj polagano su već satrali zubi vremena. Na rimskim
kriptama i kupalištima niknule su sada nadbiskupske palače i dvori grad-
skih tribuna, a poganski mauzoleji ustupili su mjesto kršćanskim bo-
gomoljama. Međutim, iz svake njegove kamene uličice izranjali su
zaspali stupovi kakvog zakutnog atrija, dok su pod sjenom vrućeg med-
iteranskog sunca žene još uvijek zaimale vodu i lukšijale rublje na be-
Argus Books Online Magazine
72