Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 71

„ Pa to su samo vukovi, oče. Oni ne mogu preskočiti zidine naše opatije i ne mogu pokucati na vrata naših ćelija.“ „ Nije to vuk, Bertrande.“ On je doista lud. „ Što to onda čujemo ako nije zov gladne vučje gubice?“
Tek kada su prošli zidine i došepesali do ulaza u klaustar, starac došapne riječi koje su djelovale poput kletve:
„ To je Sivi Čovjek, Bertrande,“ prođe mu kroz zube. „ I posjetit će naš samostan u vrijeme večere. Čuvaj ga se, mon ami, jer ti možda ostaneš posljednji na životu.“
Bertrand je odškrinuo vrata opatije, posve siguran sada kako je njegov mentor ostavio razum negdje daleko, u tajnovitim šumama koje su stoljećima okruživale ovu opatiju.
Samostan se nalazio u gorskoj Hrvatskoj, u gorama Like, sigurno ugniježđen na planinskom koljenu Velebita i ovdje nitko od benediktinaca nije bio iz domaćih krajeva: sve sami Franci i došljaci iz germanskih zemalja. Čak je i prior bio stranac, neki Bonifacije koji je davno pristigao iz dalekog Augsburga.
U planini se već dugo pričalo da u svetom Stjepanu vlada glad, ali priče oduvijek bijahu samo pola istine. Prošlog je ljeta ovdje stigao neki kipar i graditelj iz Saske po imenu Wilibert i njemu je prior Bonifacije povjerio da obnovi samostansku crkvu svetog Ante, da u nju ugradi nove gotičke prozore, da obnovi krovište i portal. Za tako opsežan posao Bonifacije nije štedio denare, pa je Wilbert podigao sve ono što
je bilo i naumljeno, a vratio se u svoju Sasku pun časti i još punije vreće. Govorkalo se stoga kako je Bonifacijeva crkvena riznica ostala pusta, a prazna blagajna značila je samo manjak u benediktinskim želucima.
Prvi je umro Alfonse. Bila je još jesen i ugušio se u vlastitoj krvi, a njegova smrt bila je najugodnija jer ga je dočekala u vlastitom krevetu. Dva dana kasnije pokleknuo je otac Guillaume prožet snažnom boli u želucu, a tijelo mu bijaše prekriveno u crvene plikove kada se od boli prekobicnuo s prozora svoje ćelije. Oca Flaminija našli su u samostanskoj konjušnici. Prosuo je crijeva dok je pokušavao otrčati na gnojnicu obaviti nuždu, a utroba mu svejedno nije izdržala. Našli su ga kako licem leži u vlastitim fekalijama, dok otac Gilbert te večeri nije mogao stati govoriti o svom Sivom Čovjeku.
Sada je bila zima i pokleknula su još trinaestorica, a sveti Stjepan bijaše desetkovan brže nego što si mogao reći Salve Regina. Da. Ljudi su pričali da gore u planini među onim stranim popovima vlada glad...... ali nisu bili u pravu. Te večeri u malom klaustru samostana na čelu stola sjedio je prior Bonifacije. „ Sveta Vatra!“ grmio je, dok su njegovi benediktinci obilato su jeli i bilo je tu prasaca u medu, zapečenih jabuka, suhih smokava, janjetine u kvasu i točila se medovina, a iz pletenih dižvi lijevalo se vino. Za post se večeras nije znalo i prizor bi zasigurno razgnjevio okolne seljane koji su bili uvjereni da se sveti Stjepan guši u nesnosnoj neimaštini.
„ Nema sumnje,“ nastavio je prior, ovaj put nešto tiše. „ Znam ja što je Sveta Vatra kada je vidim.“
Demerije je bio jedini benediktinac koji je ovdje došao iz Dalmacije. „ Kako znate, presvijetli?“ upita on.
„ Sveta Vatra. Bolest. Crveni plikovi i rane. Raspadajuća crijeva. Vidio sam njeno djelo kod kuće u Germaniji. Kažu da je osjetiš prvo u želucu i vele da te utroba peče kao da u njoj gori stotine paklenih vatri. A onda se plam proširi na kožu i osjećaš je tako jako kao da goriš. Goriš u Svetoj Vatri, jelte. I kroz svu bol, na kraju ti popuste i crijeva, a bol koju vatra donese izjede ti napoljetku i um, pa kada na koncu odlaziš našem dragom Gospodu na vječne pašnjake, polako nestaješ u nesnosnom ludilu.“ „ Domine, salve nos!“ zavapi Demerije. „ Jest. Sveta Vatra,“ ponovi prior. U tustim odrescima najviše se gušio golemi opat Dagobert koji nije mogao sakriti svoje oduševljenje ostarjelim Gilbertom. „ A da nije možda Sivi Čovjek kriv za našu bol?“ uputi podrugljiv osmjeh starcu koji je šutke jeo u kutu dvorane. „ Što kažeš, Gilberte? Da nije njegovo maslo što nas već šesnaestero manjka.“
Budalo, pomisli starac. Doći će on i prije nego se nadaš. Noćas sam čuo zov njegove djece i možda i tebe već noćas uzme. Bolje ti je da se pomoliš za svoju dušu.
Bertrand je sjedio uz svoga mentora i gledao kako starac mirno objeduje dok su ga drugi opati zadirkivali. Mladić nije mario za podbadanja priprostih duša i bilo mu je nečasno i pomisliti kako netko može poniziti ovu sijedu utvrdu znanja, mudrosti i krotkosti. Iako je i sam smatrao da se zidine razuma u njegova učitelja već polagano urušavaju, Bertrand pomisli: Stara vučina, pasija sprdačina. Lako je poniziti dotrajalog starca.
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 71