Krešimir Čorak
Leglo
„Ova večer baca sjene, Bertrande,“ reče opat Gilbert, dok je dugim
koracima grabio prema vanjskim zidinama samostana Svetog Stjepana.
„To mi se nimalo ne sviđa...“
„Oui,“ potvrdi njegov suputnik i pogleda u nebeske visine. „Zvijezde
kao da su se stopile s tminom, a nju kao da je progutala još grozomorni-
ja noć.“
Hodali su kroz studen, a vjetar im je prijetio trganjem benediktinskih
kukuljica. Napokon začuše gladne kurjake, koji su se javljali iz dalekih
dubodolina.
„Merde,“ sukne kroz studenu paru.
Bertrand nikada nije čuo opata Gilberta da psuje. Možda je ovaj
ostarjeli redovnik ponekad izgovarao kletve kada ne bi bio prisutan
netko od braće, ali ovo je bilo prvi put da je to učinio pred njim. Dobri
Gilbert psuje! Krotki Gilbert ima pogan jezik...
„Merde!“ ponovi starac. „I sto puta: merde. Eto, čuo si me, Ber-
trande. Ja psujem.“
Zaustavili su se tik pred samostanskim posjedom.
„Nešto nije u redu, oče?“
Ovaj je uplašeno treptao kapcima, stojeći pred zidom obavijenim u
maglu. „Dakako da nije, mon cher ami. Ne valja ništa u ovim plani-
nama.“
Gladan kurjak ponovno zatuli.
„Čuješ li ga, mon frère?“ nastavi starac. „To je jedini glas ove pla-
nine.
Glas zla.“
Mladi Bertrand gledao je u oca Gilberta kao da ne zna zbrojiti dva i
dva. Gledao je u starca koji se sada vrpoljio na hladnoći poput up-
lašenog laneta i na trenutak mu se učini da čiča ispisuje na licu sve
drevne tajne ove negostoljubive zemlje. Zemlje u koju je on, mladi
benediktinac iz Burgundije, došao tek nedavno – stigao je ovdje na
klimavim kolima prošloga ljeta, dok je Gilbert ovdje brojao već trideseti
Božić. Predug vijek za jednog benediktinca, ali skoro pa dovoljan da ti
studen zađe pod halju i tamo dugo ostane. Isuviše dugo.
Lud je, pomisli mladić. Planina mu je kroz sva ova silna ljeta nagrizla
um.
„Ti misliš da je stari Gilbert otišao na kvasinu, no?“ starčeve oči nisu
skretale s tame. „Možda već i jesam skrenuo s uma, al ovaj kraj ti ništa
drugo ne ostavlja. To ti je ova Lika. U njoj si sam, a jedini drugovi koji
ti ostaju...“ i zastane kako bi skinuo kukuljicu i ponovno pokazao Ber-
trandu svoje od hladnoće davno otpalo uho. „... ostaju ti samo ozebline
i ludilo.“
Mladić mu pruži ruku kako je to obično činio kada je starcu ponestalo
sape, pa zajedno krenu ka ulazu u samostanske zidine.
„Čega se tako bojite, oče?“
I ponovno kurjak.
„Njega,“ reče starac. „ Njega u planini, mon cher.“
Argus Books Online Magazine
70