„Tu smo Ankice!“ - Verica se
nonšalantno oglasila.
„Što se vas dvoje
zaključavate u kupatilo?“
„Kakvo kupatilo? Mi smo sve
vreme, u bašti. Jel' ti treba
pomoć?“
„Samo se vas dvoje igrajte.
Ja treba da operem kupatilo.“
„Glupača!“ - Verica je
prošaputala, a onda dodala:
„Ovo nemoj nikome da
kažeš, a naročito ne Cimbalu.
Hajde zakuni se!“
I ja sam se zakleo. Nije mi
bilo teško da se zakunem, jer je
i mene bilo sramota što sam
tako nešto radio. Naročito mi je
smetalo što mi se onaj gorki
miris zabranjenog voća i
zahuktale lokomotive uvukao u
svaku poru kože. Čudno je to -
prvo nešto strašno želiš. A onda
kada to dobiješ, tebe je
sramota!
Kada smo se izvukli iz
malinjaka stidljivo sam je
upitao:
„Kako to da ti imaš dlake
preko tvoje pipice?“
„Ne znam. Počele su da mi
rastu ovog leta, ali se plašim da
to kažem mami.“
Posle poduže pauze priznala
je nešto što me je potreslo:
„Znaš, možda je to prelazno,
pa sam to dobila od Cimbala.“
Dva užasna saznanja u istoj
sekundi! Prvo: Verica je isto ovo
radila i sa Cimbalom! Drugo:
sada će i meni početi da rastu
dlake!
Na moj užas, kada je Mama
došla kući, odmah je primetila
da nešto nije u redu i da sam se
izmenio. Pipnula mi je čelo i bez
odlaganja pozvala doktora
Ambrožiča. Čak je i tati
telefonirala da sam se razboleo
i da je strašno zabrinuta.
Na moje veliko olakšanje, doktor Ambrožič je utvrdio da sam dobio difteriju.
Bolje difterija, nego da se sazna šta sam radio sa Vericom. Druga dobra stvar je
bila da čitave tri nedelje nisam imao ni časove klavira, ni engleskog. A najlepša
novost je bila ta da mi nisu izrasle nikakve dlake oko titice.
Da bi mi olakšao preboljevanje, Tata mi je kupio jednu knjigu. Bio je to roman
Kroz Pustinju i Prašumu od Henrika Sjenkjeviča. Na naslovnoj stranici imala je
sliku u boji, a na slici je bio ogroman slon sa nosiljkom na ledjima. Oko slona
gomila crnaca sa kopljima, a u donjem desnom uglu neki beli dečak Cimbalovih
godina koji levom rukom drži ogromnog žutog psa. Pored njega je stajala jedna
slatka devojčica Vericinih godina.
Pre te knjige sve moje iskustvo sa literaturom bilo je ograničeno na Tintina i
na neke užasne, priče koje su se zvale bajke, a koje su, tobože, trebalo da budu
zabavne za decu. Dadis, Mamina mladja sestra koja me je obožavala, čitala mi je
te užasne ljudožderske priče. Nikada mi nije postalo jasno zašto su se odrasli
toliko trudili da usade strah u nas decu. I to ne samo kroz bajke, već kroz sve što
bi nam se pružalo kao vaspitanje. Iznad glava stalno nam je visila pretnja
kaznom. Ako uradimo ovo - desiće nam se ono. A to ono je bilo užasnije i od
ružnih snova! Pretili su nam raznim čudovištima od Baba-Roge, do dobrog nam
Boge. Od sečenja guze ili titice, do večnog plamena u Paklu. Ipak, bajke su bile
najgore. One nisu bile pretnja, one nisu bile kazna, one su bile nešto što je
trebalo da nas zabavi i razgali: tobože lepe, a u stvari esencija duhovnog
terorizma! Ivica i Marica, pa onda Snežana, pa Rupencal! Sve strašnije od
strašnijeg.
Vrhunac mog užasavanja sa bajkama desio se kada su me Tata i Mama poveli
u bioskop da gledamo Snežanu.
„Ljupče, sada ćeš da vidiš tvoju omiljenu bajku pretvorenu u pravi život.“
Ne znam na osnovu čega je Mama zaključila da je to moja omiljena bajka? Ne
samo da je Snežana bila puna strašnih scena, nego je imala i onaj glupi završetak
u Ankicinom stilu. Kao dolazi princ, pa sve nesreće nestaju.
Prvo što mi se u bioskopu nije svidelo bilo je to što su ugasili svetlo! Ja se
nikada nisam plašio mraka, ali mi je uvek bilo prijatnije kada je svetlo bilo
upaljeno. Onda je počeo film. Sve one šarene slike koje su igrale i brzo se
menjale načisto su mi načele dušu. Naročito kada se pojavio onaj duh u
ogledalu! Još strašniji od njegovog lica, bio je njegov glas. Pa onda ona veštica! A
kada je šumar poštedeo Snežanu i pustio je da beži kroz onaj strašni deo
Košutnjaka, onaj iznad Rakovice u koji nikada nisam smeo sâm da idem, i dok je
ona jurcala kroz sve ono gladno granje i ono drveće koje je sevalo očima, počeo
sam da plačem. Na kraju, Mama je zaključila da mi još nisu usadili dovoljno
visoke estetske standarde, kako bih bio u stanju da shvatim svu lepotu tog
užasa, pa smo izišli na svetlo dana i otišli kući!
Ako su već želeli da me vode u bioskop, bolje da su me poveli da gledamo
neki film sa najčuvenijim američkim glumcem Žoržom Obrijanim o kojem nam je
Cimbalo stalno pričao. To sam i rekao Tati.
„Prvo, ne kaže se Žorž Obrijan, nego: Džordž O' Brajan. Drugo, to su glupavi
kaubojski filmovi u kojima se reklamira američki način života i gde se svi tuku i
upucavaju jedan drugog. Bajke su mnogo bolje za tvoj uzrast.“
Jedina bajka koja mi se svidjala zvala se Zlatna Jabuka i Sedam Paunica. Iako
je na prvi pogled i to bila priča o prinčevima i princezama, ova bajka je bila
daleko lepša. Naročito sam se oduševljavao kada bi se paunice tačno u ponoć
pretvarale u devojke, pa se onda ševile sa princom na granju zlatne jabuke. Iako
to u bajci nije baš bilo tako jasno napisano, ja sam dobro znao da se baš to
Argus Books Online Magazine
67