Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 67

„Tu smo Ankice!“ - Verica se nonšalantno oglasila. „Što se vas dvoje zaključavate u kupatilo?“ „Kakvo kupatilo? Mi smo sve vreme, u bašti. Jel' ti treba pomoć?“ „Samo se vas dvoje igrajte. Ja treba da operem kupatilo.“ „Glupača!“ - Verica je prošaputala, a onda dodala: „Ovo nemoj nikome da kažeš, a naročito ne Cimbalu. Hajde zakuni se!“ I ja sam se zakleo. Nije mi bilo teško da se zakunem, jer je i mene bilo sramota što sam tako nešto radio. Naročito mi je smetalo što mi se onaj gorki miris zabranjenog voća i zahuktale lokomotive uvukao u svaku poru kože. Čudno je to - prvo nešto strašno želiš. A onda kada to dobiješ, tebe je sramota! Kada smo se izvukli iz malinjaka stidljivo sam je upitao: „Kako to da ti imaš dlake preko tvoje pipice?“ „Ne znam. Počele su da mi rastu ovog leta, ali se plašim da to kažem mami.“ Posle poduže pauze priznala je nešto što me je potreslo: „Znaš, možda je to prelazno, pa sam to dobila od Cimbala.“ Dva užasna saznanja u istoj sekundi! Prvo: Verica je isto ovo radila i sa Cimbalom! Drugo: sada će i meni početi da rastu dlake! Na moj užas, kada je Mama došla kući, odmah je primetila da nešto nije u redu i da sam se izmenio. Pipnula mi je čelo i bez odlaganja pozvala doktora Ambrožiča. Čak je i tati telefonirala da sam se razboleo i da je strašno zabrinuta. Na moje veliko olakšanje, doktor Ambrožič je utvrdio da sam dobio difteriju. Bolje difterija, nego da se sazna šta sam radio sa Vericom. Druga dobra stvar je bila da čitave tri nedelje nisam imao ni časove klavira, ni engleskog. A najlepša novost je bila ta da mi nisu izrasle nikakve dlake oko titice. Da bi mi olakšao preboljevanje, Tata mi je kupio jednu knjigu. Bio je to roman Kroz Pustinju i Prašumu od Henrika Sjenkjeviča. Na naslovnoj stranici imala je sliku u boji, a na slici je bio ogroman slon sa nosiljkom na ledjima. Oko slona gomila crnaca sa kopljima, a u donjem desnom uglu neki beli dečak Cimbalovih godina koji levom rukom drži ogromnog žutog psa. Pored njega je stajala jedna slatka devojčica Vericinih godina. Pre te knjige sve moje iskustvo sa literaturom bilo je ograničeno na Tintina i na neke užasne, priče koje su se zvale bajke, a koje su, tobože, trebalo da budu zabavne za decu. Dadis, Mamina mladja sestra koja me je obožavala, čitala mi je te užasne ljudožderske priče. Nikada mi nije postalo jasno zašto su se odrasli toliko trudili da usade strah u nas decu. I to ne samo kroz bajke, već kroz sve što bi nam se pružalo kao vaspitanje. Iznad glava stalno nam je visila pretnja kaznom. Ako uradimo ovo - desiće nam se ono. A to ono je bilo užasnije i od ružnih snova! Pretili su nam raznim čudovištima od Baba-Roge, do dobrog nam Boge. Od sečenja guze ili titice, do večnog plamena u Paklu. Ipak, bajke su bile najgore. One nisu bile pretnja, one nisu bile kazna, one su bile nešto što je trebalo da nas zabavi i razgali: tobože lepe, a u stvari esencija duhovnog terorizma! Ivica i Marica, pa onda Snežana, pa Rupencal! Sve strašnije od strašnijeg. Vrhunac mog užasavanja sa bajkama desio se kada su me Tata i Mama poveli u bioskop da gledamo Snežanu. „Ljupče, sada ćeš da vidiš tvoju omiljenu bajku pretvorenu u pravi život.“ Ne znam na osnovu čega je Mama zaključila da je to moja omiljena bajka? Ne samo da je Snežana bila puna strašnih scena, nego je imala i onaj glupi završetak u Ankicinom stilu. Kao dolazi princ, pa sve nesreće nestaju. Prvo što mi se u bioskopu nije svidelo bilo je to što su ugasili svetlo! Ja se nikada nisam plašio mraka, ali mi je uvek bilo prijatnije kada je svetlo bilo upaljeno. Onda je počeo film. Sve one šarene slike koje su igrale i brzo se menjale načisto su mi načele dušu. Naročito kada se pojavio onaj duh u ogledalu! Još strašniji od njegovog lica, bio je njegov glas. Pa onda ona veštica! A kada je šumar poštedeo Snežanu i pustio je da beži kroz onaj strašni deo Košutnjaka, onaj iznad Rakovice u koji nikada nisam smeo sâm da idem, i dok je ona jurcala kroz sve ono gladno granje i ono drveće koje je sevalo očima, počeo sam da plačem. Na kraju, Mama je zaključila da mi još nisu usadili dovoljno visoke estetske standarde, kako bih bio u stanju da shvatim svu lepotu tog užasa, pa smo izišli na svetlo dana i otišli kući! Ako su već želeli da me vode u bioskop, bolje da su me poveli da gledamo neki film sa najčuvenijim američkim glumcem Žoržom Obrijanim o kojem nam je Cimbalo stalno pričao. To sam i rekao Tati. „Prvo, ne kaže se Žorž Obrijan, nego: Džordž O' Brajan. Drugo, to su glupavi kaubojski filmovi u kojima se reklamira američki način života i gde se svi tuku i upucavaju jedan drugog. Bajke su mnogo bolje za tvoj uzrast.“ Jedina bajka koja mi se svidjala zvala se Zlatna Jabuka i Sedam Paunica. Iako je na prvi pogled i to bila priča o prinčevima i princezama, ova bajka je bila daleko lepša. Naročito sam se oduševljavao kada bi se paunice tačno u ponoć pretvarale u devojke, pa se onda ševile sa princom na granju zlatne jabuke. Iako to u bajci nije baš bilo tako jasno napisano, ja sam dobro znao da se baš to Argus Books Online Magazine 67