+ + +
Kada smo se vratili na
Banovo Brdo, i kada sam se
uverio da je Rozalinda
bezbedno naslonjena na
Umirućeg L/labuda, i da je Cojka
zdrav i živahan, otišao sam u
komšiluk da se vidim sa
Vericom. Verica je bila ćerka
jednog neprijatnog železničara,
ali mi je ipak tog leta postala
najbolja drugarica. Stanovala je
dve kuće od nas i već je imala
dvanaest godina. Nažalost, iako
mi je Verica tokom celog ranog
izrastanja bila možda najbliža,
izuzev njenih čudnih, brzih očiju
i debeljuškastih prstiju,
nijednog drugog detalja ne
mogu da se setim. Tata je
nikada nije slikao, pa je valjda to
razlog za takvu prazninu u mom
sećanju. Kad god se setim
Verice, umesto njenog lika,
meni se u sećanju, pored
njenog mirisa, pojavi i neka
takoreći bolesna tuga. Odabrao
sam reč tuga, medjutim, to je
bilo neko još mnogo složenije
osećanje: kombinovano
osećanje nemoći,
nezadovoljstva, razočarenja,
potisnute ljutine i čežnje.
Vericu sam odabrao da baš
njoj poverim moju veliku tajnu
o američkoj glumici. Jer, ako
nikome ne poveriš tajnu - tajna
gubi svoju draž! Na moju
ispovest, njoj su maltene oči
iskočile iz glave.
„Joj, pa tvoj tata je nju
ševio!“
„Ne razumem.“ - odgovorio
sam, iako mi je baš tog trenutka
jedno novo znanje kresnulo u
svesti. I to samo od sebe; kao
da je bilo zakopano u mom
mozgu, još od pre rodjenja, ali
nije umelo da najde svoj put
napolje! Do tada nikada nisam
čuo tu grubu proletersku reč, ali mi je ipak bila razumljiva na neki tajanstveni
način.
„’Ajde da se sakrijemo od Ankice, pa ću da ti pokažem šta to znači.“
Otišli smo u kapatilo i Verica je zaključala vrata. Bio sam sav uspaničen, ali
sam se trudio da to ne pokažem. Strah, iščekivanje i uzbudjenje su mi oduzimali
dah. Ni Verica se nije baš osećala lagodno, ali je ipak sporim i nesigutnim
pokretima svukla gaćice i zadigla suknju. Stajao sam kao omadjijan. Verica nije
imala titicu! Ali je zato imala mali čuperak crnih dlačica na mestu gde bi trebalo
da joj stoji taj svojeglavi crvić.
„Gde ti je titica?“
„Ne kaže se titica, nego kita. I mi devojčice to nemamo. Mi imamo pipicu, a
to je ova mala rupica.“
Posle poduže stanke reče:
„Pokaži ti sada meni tu tvoju ptičicu-titicu!“
U glavi mi je bio roj pčela, a u titici se odjednom niotkud stvorila neka kost.
„Ju, ala je velika! Nisam znala da i kod male dece, kita može toliko da
naraste!“
Stajali smo jedan naspram drugog i gledali se sa divljenjem. Celo kupatilo je
mirisalo na neko gorko voće!
„’Ajde da legnemo.“ - ne čekajući moju reakciju, ona se ispružila po čupavoj
prostirci koju je nedavno Tata doneo iz Carigrada. Smaknuo sam moje
pantalonice i ispružio se pored nje. Ne znam kako i odakle, ali osetio sam užasnu
potrebu da je zagrlim i da joj moju titicu priljubim uz njenu pipicu koja je sva bila
uslinavljena. A kada se to i desilo, ogromna vrućina mi se prosula po celom telu,
tako da sam skoro obnevideo i počeo da drhtim. Poslednje čega se sećam bio je
miris lokomotive i nekog gorkog voća i onaj panični strah u očima Vericinim, u
kojem ću kasnije u životu toliko puta uživati. Oči su joj bile širom otvorene, a
usne su joj podrhtavale. Disala je samo vrhom pluća, što se i na mene prenelo.
„Pazi da ga ne gurneš unutra. Znaš, moramo da sačuvamo moju devojačku
čast!“
Nisam ništa odgovorio jer nisam imao vremena. U tom trenutku, kao da je
sve nestalo: ne samo kada, i celo kupatilo, već cela kuća, celo Banovo Brdo!
Mozak mi se ispraznio od svega što sam do tada znao, postojalo je samo neko
čudno osećanje prinude. Celo bitisanje moje se svelo na to grčevito trljanje!
Iako smo bili koža uz kožu imao sam osećaj kao da smo zalutali u magli i
krenuli svako za sebe u neke različite prostore. Vrtelo mi se u glavi, kao da visim
negde visoko, a merdevina nema da se spustim na zemlju. Imao sam želju da
nekako razrešim tu strašnu napetost, da se opustim i vratim u normalu, ali to
nikako nisam uspevao. Bilo je to slično onom osećanju bespomoći kao da sam
nekim prokletstvom nateran da bez prekida lupam po dirkama klavira jedan te
isti septakord, a nemam snage da ga razrešim u osnovni tonalitet. Ili kao što
rekoh: hoću da kinem, ali sve vreme samo udišem vazduh, a nikako da ga
eksplozivno isteram na nos. Bio sam strašno sâm, a toliko sam želeo da budem
sa Vericom!
Odjednom Verica je počela da se trza i da ispušta nekakve čudne zvuke.
„Nemoj više!“ - reče bez daha. „Dosta!“
Prilično grubo me je odgurnula. Iz kovitlaca magle srušio sam se na onu
tursku prostirku. Kupatilo sa ponovo pojavilo i sa olakšanjem sam ugledao
Vericu kako na veliku brzinu navlači gaćice.
„Brže, brže, oblači se! Ankica nas zove!“
Izjurili smo iz kupatila, pa kroz vrata u malinjak.
Argus Books Online Magazine
66