Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 66

+ + + Kada smo se vratili na Banovo Brdo, i kada sam se uverio da je Rozalinda bezbedno naslonjena na Umirućeg L/labuda, i da je Cojka zdrav i živahan, otišao sam u komšiluk da se vidim sa Vericom. Verica je bila ćerka jednog neprijatnog železničara, ali mi je ipak tog leta postala najbolja drugarica. Stanovala je dve kuće od nas i već je imala dvanaest godina. Nažalost, iako mi je Verica tokom celog ranog izrastanja bila možda najbliža, izuzev njenih čudnih, brzih očiju i debeljuškastih prstiju, nijednog drugog detalja ne mogu da se setim. Tata je nikada nije slikao, pa je valjda to razlog za takvu prazninu u mom sećanju. Kad god se setim Verice, umesto njenog lika, meni se u sećanju, pored njenog mirisa, pojavi i neka takoreći bolesna tuga. Odabrao sam reč tuga, medjutim, to je bilo neko još mnogo složenije osećanje: kombinovano osećanje nemoći, nezadovoljstva, razočarenja, potisnute ljutine i čežnje. Vericu sam odabrao da baš njoj poverim moju veliku tajnu o američkoj glumici. Jer, ako nikome ne poveriš tajnu - tajna gubi svoju draž! Na moju ispovest, njoj su maltene oči iskočile iz glave. „Joj, pa tvoj tata je nju ševio!“ „Ne razumem.“ - odgovorio sam, iako mi je baš tog trenutka jedno novo znanje kresnulo u svesti. I to samo od sebe; kao da je bilo zakopano u mom mozgu, još od pre rodjenja, ali nije umelo da najde svoj put napolje! Do tada nikada nisam čuo tu grubu proletersku reč, ali mi je ipak bila razumljiva na neki tajanstveni način. „’Ajde da se sakrijemo od Ankice, pa ću da ti pokažem šta to znači.“ Otišli smo u kapatilo i Verica je zaključala vrata. Bio sam sav uspaničen, ali sam se trudio da to ne pokažem. Strah, iščekivanje i uzbudjenje su mi oduzimali dah. Ni Verica se nije baš osećala lagodno, ali je ipak sporim i nesigutnim pokretima svukla gaćice i zadigla suknju. Stajao sam kao omadjijan. Verica nije imala titicu! Ali je zato imala mali čuperak crnih dlačica na mestu gde bi trebalo da joj stoji taj svojeglavi crvić. „Gde ti je titica?“ „Ne kaže se titica, nego kita. I mi devojčice to nemamo. Mi imamo pipicu, a to je ova mala rupica.“ Posle poduže stanke reče: „Pokaži ti sada meni tu tvoju ptičicu-titicu!“ U glavi mi je bio roj pčela, a u titici se odjednom niotkud stvorila neka kost. „Ju, ala je velika! Nisam znala da i kod male dece, kita može toliko da naraste!“ Stajali smo jedan naspram drugog i gledali se sa divljenjem. Celo kupatilo je mirisalo na neko gorko voće! „’Ajde da legnemo.“ - ne čekajući moju reakciju, ona se ispružila po čupavoj prostirci koju je nedavno Tata doneo iz Carigrada. Smaknuo sam moje pantalonice i ispružio se pored nje. Ne znam kako i odakle, ali osetio sam užasnu potrebu da je zagrlim i da joj moju titicu priljubim uz njenu pipicu koja je sva bila uslinavljena. A kada se to i desilo, ogromna vrućina mi se prosula po celom telu, tako da sam skoro obnevideo i počeo da drhtim. Poslednje čega se sećam bio je miris lokomotive i nekog gorkog voća i onaj panični strah u očima Vericinim, u kojem ću kasnije u životu toliko puta uživati. Oči su joj bile širom otvorene, a usne su joj podrhtavale. Disala je samo vrhom pluća, što se i na mene prenelo. „Pazi da ga ne gurneš unutra. Znaš, moramo da sačuvamo moju devojačku čast!“ Nisam ništa odgovorio jer nisam imao vremena. U tom trenutku, kao da je sve nestalo: ne samo kada, i celo kupatilo, već cela kuća, celo Banovo Brdo! Mozak mi se ispraznio od svega što sam do tada znao, postojalo je samo neko čudno osećanje prinude. Celo bitisanje moje se svelo na to grčevito trljanje! Iako smo bili koža uz kožu imao sam osećaj kao da smo zalutali u magli i krenuli svako za sebe u neke različite prostore. Vrtelo mi se u glavi, kao da visim negde visoko, a merdevina nema da se spustim na zemlju. Imao sam želju da nekako razrešim tu strašnu napetost, da se opustim i vratim u normalu, ali to nikako nisam uspevao. Bilo je to slično onom osećanju bespomoći kao da sam nekim prokletstvom nateran da bez prekida lupam po dirkama klavira jedan te isti septakord, a nemam snage da ga razrešim u osnovni tonalitet. Ili kao što rekoh: hoću da kinem, ali sve vreme samo udišem vazduh, a nikako da ga eksplozivno isteram na nos. Bio sam strašno sâm, a toliko sam želeo da budem sa Vericom! Odjednom Verica je počela da se trza i da ispušta nekakve čudne zvuke. „Nemoj više!“ - reče bez daha. „Dosta!“ Prilično grubo me je odgurnula. Iz kovitlaca magle srušio sam se na onu tursku prostirku. Kupatilo sa ponovo pojavilo i sa olakšanjem sam ugledao Vericu kako na veliku brzinu navlači gaćice. „Brže, brže, oblači se! Ankica nas zove!“ Izjurili smo iz kupatila, pa kroz vrata u malinjak. Argus Books Online Magazine 66